Žalim svakog onog tko traži pravdu na ovom prostoru 1

Mnogi ga i u Hrvatskoj žele zaboraviti, izbrisati iz povijesti zbog svoje nečiste savjesti iako je u proljeće 1991. godine imao važnu ulogu u Istočnoj Slavoniji. Ima i onih drugih koji su svjesni njegove uloge u tom turbulentnom razdoblju, nadasve teškom razdoblju i žele da se ne zaboravi, da se ne zaboravi čovjek koji je želio tako „malo“ – samo mir i koji je za taj mir svjesno dao ono najvrednije što svi od nas imamo a to je svoj život – kaže u razgovoru za Danas Jadranka Reihl Kir, uoči godišnjice ubistva njenog supruga, 1991. koji je početkom rata bio načelnik Policijske uprave u Osijeku, zalažući se za mir i pokušavajući da spreči sukobe između Hrvata i Srba. Josip Reihl Kir je uživao veliko poverenje običnih ljudi bez obzira na nacionalnost i stranu kojoj su u ratu pripadali, a upravo zbog toga je i ubijen kao neko ko se nije uklapao u planove onih koji su priželjkivali rat i smrt. Od tada, njegova supruga, sagovornica Danasa, posvećeno i hrabro borila se za istinu o tome ko ga je ubio.

* Posle ovoliko godina od tragedije, kako biste opisali okolnosti koje su dovele do tog nesrećnog slučaja?

– Josip Reihil Kir nije bio policajac po profesiji. Završio je Ekonomski fakultet i nekoliko godina radio kao profesor u Ekonomskoj školi predajući ekonomsku grupu predmeta. Kasnije prelazi u policiju na mjesto inspektora za privredni kriminal. Godinu po godinu napredovanja u svom zvanju 1990. godine postaje načelnik PU Osijek. Došao je na tu poziciju, usuđujem se reći u najtežem ili bolje rečeno najsloženijem razdoblju za Hrvatsku. U istočnoj Slavoniji u proljeće 1991. godine počinju previranja, provokacije u mjestima s većinskim srpskim stanovništvom. Postavljaju se barikade. Ne postavljaju ih samo lokalno ekstremno nastrojeni stanovnici već i uvezeni Srbi koji, kako je Josip znao reći „to rada za bocu rakije“. Provokacija je bilo i sa hrvatske strane od također lokalnih ekstremista. Josip je uspješno balansirao između jednih i drugih, razgovorima, pregovorima uspješno je uklanjao svaku barikadu. Oni koji nisu bili za rat vjerovali su mu, vjerovali su mu i pobunjeni Srbi, ali se to nije sviđalo onima koji su htjeli rat. Zbog takovog stanja na terenu njegov novi dom postala je PU Osijek. Incidenti i intervencije su bile učestale, a budući da pobunjeni Srbi nisu imali povjerenja u nikoga osim u njega, njegov angažman na smirivanju tenzija bio je sveprisutan. Ekstremni dio HDZ-a koji je bio na vlasti nije imao povjerenje u njega i učestalo su tražili njegovu smjenu. Znao je reći da mu rade o glavi i da je sigurnije noću kada završi s poslom ostati spavati u uredu u Osijeku nego ići kući u Đakovo gdje smo živjeli, jer bi mu oni koji se ne slažu s njegovim radom mogli inscenirati prometnu nesreću. Prijetnje su bivale sve ozbiljnije pa je tako nekoliko dana prije ubojstva otišao u Zagreb kod svog resornog ministra gsp. Josipa Boljkovca upoznati ga s nastalom situacijom. To je bio četvrtak 27.06.1991. pri čemu je dogovoreno da 1.07.1991. godine, dakle u ponedjeljak, dođe u Zagreb na novu dužnost zbog njegove sigurnosti. Dana 26.06.1991. situacija je bila toliko ozbiljna da je meni i djetetu poslao 24-satnu zaštitu u kuću, jer on nije tih dana dolazio kući. Čuvala su nas dva policajca. Došao je u subotu na nedjelju u noći neispavan, neuredan, neobrijan, iscrpljen i pod punim naoružanjem. Ujutro sam ga pronašla kako spava u fotelji. Samo što je uspio obaviti osobnu higijenu javljeno mu je telefonom da je postavljena nova barikada u Borovu naselju koju treba ukloniti. Naravno, nitko to nije mogao napraviti osim njega, otišao je u Osijek i više se nije vraćao. Barikada je uklonjena, ali su mu ovi naši političari organizirali pregovore sa Srbima u Tenju. Umjesto da ode u Zagreb na novu funkciju on je otišao na pregovore koji su mu bili namješteni kako bi ga lišili života. Ubijen je sa 16 metaka. Jedan tjednik je na naslovnici objavio „Otišao Kir i slavonski mir“. Neki su skloni reći bio je „krivi čovjek, na krivom mjestu u krivo vrijeme“, jer je Josip Reihil-Kir bio uglađeni gospodin, govorio je dva stana jezika, gospodin s manirima, čovjek koji je znao što radi i kome se moglo vjerovati. Možda ima nešto u toj tezi, ali je sigurno, da je takvih osoba tada bilo više do rata ne bi došlo.

* Na sednici Skupštine Osijeka u junu 1991. javno je za govornicom obećao: „Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.“ Iako svestan da će biti ubijen, o čemu je obavestio i tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, otišao je na pregovore 1. jula 1991. u Tenju, iz koje se nije vratio, jer je tog dana ubijen u političkom atentatu. Borili ste se da neposredni počinilac atentata bude uhapšen i osuđen. Kakva je to bila borba?

Žalim svakog onog tko traži pravdu na ovom prostoru 2

– Josipa je ubio Antun Gudelj iz Tenja koji je, kako kaže, bio navodno u svojstvu pričuvnog policajca. Gudelj nakon toga naoružan niotkoga spriječavan napušta mjesto zločina i odlazi u polje. Sutradan 2.07.1991. ubojica se vraća na mjesto zločina, nazočni policajci mu daju vode da se napije, zatim mu daju telefon da nazove brata u Osijek, nakon čega dolazi njegov brat, a policajci im dopuštaju da se slobodno odvezu prema Osijeku. Zatim nakon promjene nekoliko lokacija ubojica odlazi u Australiju. Moja borba da ubojica bude kažnjen i paralelna privatna istraga trajala je 17 godina. Od prvog dana znala sam da je to organizirano, političko ubojstvo što sam raznim dokaznim materijalima i svjedocima željela i dokazati, ali mi to nije bilo omogućeno. Zakazao je kompletan sustav, od policije, državnog odvjetništva do sudstva. U povodu tog ubojstva nije provedeno ni balističko vještačenje sve do srpnja 1996. godine, niti je raspisana tjeralica sve do 1993. godine. Vođena su tri sudska procesa. Prvo, Županijski sud u Osijeku 27.06.1994. zbog četiri kvalificirana djela ubojstva (tri dovršena i jedno u pokušaju) Antuna Gudelja proglašava krivim za ta djela i osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Antun Gudelj 1996. dolazi iz Australije u Njemačku gdje ga njemačka policija – temeljem tjeralice Interpola hapsi, te predaje hrvatskim vlastima. Već nakon samo devet dana ista sutkinja koja ga je osudila u odsutnosti, Ružica Šamota 30. 10. 1996. predlaže izvanraspravnom vijeću da razmotre mogućnost primjene Zakona o općem oprostu. Odlukom i Vrhovnog suda Republike Hrvatske 22. 02. 1997. godine, protiv Antuna Gudelja se obustavlja krivični postupak, ukida pritvor i naređuje da ga se smjesta pusti na slobodu, koji potom odlazi u Australiju. Slijedi moja ustavna tužba kojom tražim ukidanje rješenja Vrhovnog suda RH, kojim je obustavljen krivični postupak Vrhovnog suda optuženog A. Gudelja. Nakon pet godina Ustavni sud prihvaća moju tužbu te predmet vraća na početak. U trećem postupku protiv Antuna Gudelja nakon mog iscrpljujućeg angažmana oko njegovog izručenja biva osuđen na 20 godina zatvora.

* Politički nalogodavci ubistva nisu nikada otkriveni.

– Sama sam upravo zbog tih događanja ušla u politiku 2000. godine. Bila sam zastupnica u Hrvatskom saboru jedan mandat nadajući se da ću lakše riješiti pozadinu ubojstva moga supruga ili bolje rečeno dokazati jer je ona tako očita i jasna. Međutim, političari štite jedni druge, svi su umreženi i ono u što sam uložila 17 godina svoga života nije prihvaćeno kao dokazni materijal. Razočarana, napustila sam politiku.

* Mislite li da se sa ovakvom političkom elitom, koja koristi nacionalizam za ostvarenje ličnih interesa nasuprot javnom dobru svih građana, u Hrvatskoj, a ponajviše u Srbiji, može doći do pune istine o tome šta se dešavalo tokom rata?

– Nakon četvrt stoljeća od završetka rata poučena mojim iskustvom gdje sam se osobno maksimalno angažirala oko rješavanja ubojstva moga supruga, uložila sedamnaest godina moga života, kada sam sve podredila tomu moram iz iskustva reći da sam pesimistična. Žalim svakog onog tko traži pravdu na ovom prostoru. Političari dolaze i odlaze ostvarujući svoje osobne interese, a stvarni problemi koji muče građane ostaju neriješeni. U Hrvatskoj ima veliki broj onih koji ne znaju gdje su im pokopani najmiliji. Ne znaju gdje su te masovne grobnice. Zato ne treba nikakav sudski postupak, dovoljno je da nekom pojedincu proradi savjest, da anonimno nazove i kaže masovne grobnice nalaze se tu i tu, ali to je pitanje je savjeti i morala, a to ništa ne košta.

Objavljeno danas.rs, 01.07.2020., https://www.danas.rs/drustvo/zalim-svakog-onog-tko-trazi-pravdu-na-ovom-prostoru/?fbclid=IwAR05-OQXSWzpiO5u6_ITvh1sepiIR5kn9wA5x0Q-M2aNqFvJvTj13OHvT9A, pristupljeno 06.08.2020.