Yubilej: Dok je nas, biće i Jugoslavije. Piše Dragan GROZDANIĆ, portalnovosti.com
prosinac 5, 2018
ZAŠTO DIO GRAĐANA IMA POZITIVNO SJEĆANJE NA ‘TAMNICU NARODA’: Razlog je zapravo banalno jasan, a svi na njega imaju pravo. Piše Hrvoje KLASIĆ, net.hr
prosinac 6, 2018

Ishay LANDA: Zanemarujemo liberalni doprinos fašizmu. Razgovarao Davor KONJIKUŠIĆ, portalnovosti.com

Tvrdim da je liberalizam, uz politički apsolutizam, također pokušavao ukinuti apsolutnost politike. Liberali su željeli ekonomsku sferu izdvojiti od oporezivanja monarhije, a potom i od preraspodjele bogatstva masovnom demokracijom. Iz ove važne obrane privatnog vlasništva i klasnog društva došli su i drugi liberalni doprinosi fašizmu

Bijeli i kršćanski radnici osjetljiviji su na ksenofobne poticaje, ali vjerujem da većinu pristaša desnice i dalje predstavljaju bogate klase koje reagiraju na prijetnje odozdo

Što je bio povod za početak vašeg istraživanja o korijenima fašizma i kakve to veze ima s djelom Johna Lockea? Možete li nam reći nešto o opoziciji liberalizma i fašizma?

Prema široko prihvaćenim pojmovima, liberalizam je u osnovi demokratičan. Pojam ‘liberalna demokracija’ podrazumijeva gotovo simbiotsku vezu između liberalizma i demokracije: oni postoje u međusobnoj ovisnosti i skladnosti. Osim toga, povijesni fašizam redovito se percipira kao snažno antiliberalan. Ali kad sam počeo proučavati stvarnu povijest liberalizma i neka manje konvencionalna tumačenja, poput onih koja je iznio povjesničar Domenico Losurdo, postalo mi je jasnije da je pretpostavljena opozicija liberalizma i fašizma simplificirana. Najvažnije, shvatio sam da je liberalizam, iako je prvobitno povijesno pomogao u proširenju parlamentarnih institucija i ograničenju apsolutne moći monarha, bio dosta sumnjičav prema demokraciji kada je ona značila istinski popularnu masovnu politiku. Tako se tijekom 19. stoljeća uglavnom protivi proširivanju prava glasa. Liberalne elite i buržoazija namjeravale su ograničiti ovlasti onih iznad, što je dovelo do nekih procedura i mehanizama da se to može provesti – razdvajanja ovlasti, provjere i ravnoteže, individualnih sloboda i zakonskih prava. Ali to nije značilo da će se ti mehanizmi i procedure upotrebljavati protiv osobnih interesa, da će ih koristiti i oni ispod. Možemo reći da se taj strah od masa i snažna disciplinarna, čak autoritarna tendencija mogu pratiti još od Johna Lockea, možda najvažnijeg mislioca formativne faze liberalizma za kojega se obično smatra da je tolerantan i demokratski mislilac. Tako je masovna politika postala velik problem za liberalni poredak, stvarajući potencijal za autoritativna ‘rješenja’. I to je problem koji je fašizam 20. stoljeća adresirao u procesu nasljeđivanja mnogih liberalnih primjedbi u vezi masovne demokracije.

Od Lockea nadalje

U knjizi ukazujete na pretpostavke za nastanak fašizma koje je stvorio liberalizam i naglasak stavljate na njegovu fokusiranost na vlasništvo?

O liberalizmu obično razmišljamo kao o oslobađajućoj snazi koja otvara političke mogućnosti. Ali ignoriramo do koje je mjere klasični liberalizam jednako tako zatvorio političke mogućnosti. Tvrdim da je liberalizam, uz politički apsolutizam, također pokušavao ukinuti apsolutnost politike. Mislim da su liberali htjeli obraniti privatnu imovinu od bilo kakvog političkog nasilja. Željeli su ekonomsku sferu izdvojiti od oporezivanja monarhije, a potom i od preraspodjele bogatstva masovnom demokracijom. Obrana vlasništva od demokracije postala je apsolutno središnja tema za liberale. Od Lockea nadalje to je bilo ključno pitanje i mnogi su liberali 19. i 20. stoljeća inzistirali na toj točki: tako je za Alexisa de Tocquevillea, nakon što su poslije revolucionarnih valova 1789., 1830. i 1848. uklonjene neke druge socijalne i političke privilegije, jedina povlastica koja je ostala bila vlasništvo. I trebalo ga je obraniti po svaku cijenu. Tocquevillea se gotovo uvijek smatra liberalnim kritičarom koji je predviđao opasnosti od fašističke ‘tiranije većine’. Ustvari, upozoravao je na masovnu demokraciju i socijalističku opasnost za vlasništvo. Stoga je zapravo preporučio imperijalistička i militaristička rješenja za socijalne nemire i podržao francusku kolonizaciju Alžira. U tom je slučaju, ako ništa drugo, postao preteča fašističke agresije i ekspanzije.

Iz ove važne obrane privatnog vlasništva i klasnog društva došli su i drugi liberalni doprinosi fašizmu i afinitetima vezanim uz njega. Na primjer, često razmišljamo o individualizmu kao svetom liberalnom načelu koje napada kolektivistički fašizam. Ali istina je da se liberalni individualizam temeljio na strahu od demokratskog egalitarizma. To je proizvelo liberalni i konzervativni kult individualističkog ‘genija’, heroja, državnika i poduzetnika. I fašizam, dok se snažno suprotstavlja individualizmu u egalitarnom smislu, samog sebe vidi kao čvrsto suprotstavljenog individualnoj supremaciji i inicijativi protiv sivih i tlačiteljskih masa. Iznenađujuće, liberalni ideološki ostatak nalazimo čak i u fašističkom kultu velikog vođe koji se uzdiže iznad mase.

Ljudi se danas osjećaju i djeluju previše kao nacija, etnos, rasa itd. Ako je to istina, naš najbolji protuotrov za uspon krajnje desnice može biti ponovno otkrivanje vrijednosti društva masa

Neke liberalne tradicije bile su bliske socijaldemokratskim tradicijama, poput ‘novog liberalizma’. Kakve su opozicije bile prisutne u ovoj liberalnoj tradiciji, a danas možemo govoriti o njima?

Zaista je važno razlikovati različite tokove i varijante unutar liberalizma. To se može objasniti pribjegavanjem onome što nazivam ‘liberalnim razdvajanjem’, koje se dogodilo tijekom 19. stoljeća, kada su mase počele imati političke i ekonomske zahtjeve protiv buržoazije. Liberali su trebali odlučiti što je važnije: normativni, politički poredak ili kapitalizam i njihova ekonomska vladavina. Neki su se odlučili za politički poredak, drugi za ekonomiju. To je rascjep između ekonomskog i političkog liberalizma: između onih koji su preferirali ekonomski liberalizam i iz čega su nastali pokreti ‘novog liberalizma’, i ‘socijalnog liberalizma’ koji nije bio tako daleko od socijalne demokracije. Ali ekonomski liberali, za koje je kapitalizam važniji od demokracije, često su odbacivali politički liberalizam i svoju podršku davali autoritarnosti, pa čak i fašizmu. Ovdje možemo spomenuti talijanske liberale koji su podržavali Mussolinija, kao što je Giovanni Gentile koji je postao najutjecajniji ideolog režima, pa i Benedetto Croce u ranoj fazi režima. Ikonički kapitalistički ideolozi također su branili fašizam i druge oblike ekstremno desnih diktatura, poput Ludwiga von Misesa ili kasnije Friedricha von Hayeka, koji je podržavao čileanskog diktatora Augusta Pinocheta. A danas je brazilski ekstremist Jair Bolsonaro dobio podršku u glavnim ekonomsko-liberalnim medijima. Ukratko, politički liberalizam, ako to znači demokraciju, pa čak i vladavinu prava, ni u kojem slučaju nužno ne služi interesima liberala i buržoazije. Dapače, često je na njihovom putu. Dakle, autoritarno iskušenje dio je liberalne strukture.

U većini europskih država prisutan je politički duopol za koji kažete da je samo prividna razdjelnica između dviju političkih stranaka koje ne postavljaju prava pitanja, već proizvode distrakciju?

Pa, tvrdim da su u svojim nastojanjima da brane svoje privilegije protiv masovne demokracije liberali koristili i koriste više od pukih diktatorskih i prisilnih mjera. Druga manje drastična sredstva često su iskorištena i čak poželjnija jer su manje rizična i turbulentna. Jedan od njih je pokušaj odvraćanja masa od ekonomskih problema i nuđenje drugih manje važnih tema. U knjizi dajem primjer Waltera Bagehota, engleskog liberala iz 19. stoljeća, koji je bio sretan što su mase usredotočene na kraljicu, njezine rituale i gestikulacije, čime je realna politika bila prepuštena liberalnoj eliti koja je djelovala uglavnom iza scene. Drugi načini neutralizacije masa su razdvajanje gospodarstva od politike, primjerice tako da stvarne ekonomske odluke provode institucije koje su uglavnom nedemokratske, kao što je to neizabrana birokracija Europske unije. Još jedan način da se operira s dvostranačkim sustavom jest da svi dijele istu ekonomsku viziju: oni se mogu razlikovati u ostalim pitanjima, ali republikanci i demokrati u SAD-u ili konzervativci i laburisti u Velikoj Britaniji u konačnici provode vrlo sličan, uglavnom neoliberalni program. Naravno, to nije vodonepropusni sustav, a mase i dalje koriste pritiske da iznova demokratiziraju gospodarstvo. O tome govori uspon mnogo odlučnijih laburista pod Jeremyjem Corbynom ili popularnost Bernieja Sandersa i njegove vizije socijalne države, za razliku od establišmenta Demokratske stranke. Sličan razvoj vidimo i u mnogim drugim državama.

Kako pristupiti ‘masama’

Koliko je za aktualni uspon desnice u Europi odgovorna i današnja ljevica? I na koji je način zapravo europska socijaldemokracija pomagala održavanju liberalizma?

Općenito govoreći, mislim da je prihvaćanje ekonomskog liberalizma od strane ljevice, osobito nakon raspada sovjetskog bloka, pomoglo stvaranju političkog vakuuma koji je sada prožet porastom ekstremne desnice, pa čak i neofašističkim pokretima. Lijevi mainstream napustio je i kompromitirao kritičku i popularnu viziju i postao puka menadžerska elita koja podupire kapitalizam. Tako su ljudi koji traže alternative u vremenima ekonomske i političke krize lakše primamljeni desničarskom šupljom retorikom mržnje. No kao što sam već spomenuo, ima naznaka da ljevica preuzima neki svoj oslonac, istovremeno tražeći nove društvene i političke načine izazivanja statusa quo.

Kada je ljevica u potpunosti napustila svoja obećanja i obveze prema socijalnoj državi i socijalnoj demokraciji, da ne govorim o radikalnijim ambicijama, otvorena su vrata za desnicu da napravi retoričke geste i prezentira se kao ‘populistička’ i susretljiva prema potrebama običnih ljudi. To su šuplje tvrdnje jer desno krilo nije u toj mjeri ‘populističko’ koliko je etnokratsko i rasističko. Ono ne brani ljude u klasnom i socijalnom smislu, kao što su to činili jakobinci na početku političke modernosti, već samo one koji preostaju nakon uvođenja etničke hijerarhije, isključujući imigrante, izbjeglice i kulturne i vjerske manjine, koje su često ekonomski najranjivije. Fašizam je između dva svjetska rata pokušao učiniti nešto slično i privući radnike, ali je svoju izbornu podršku stekao većinom u srednjoj i višoj klasi. Većina radnika ostala je vjerna lijevim radničkim strankama. Danas, zbog spomenutog političkog vakuuma, krajnja desnica je izgleda nešto uspješnija u dodvoravanju radničkom izbornom tijelu. Bijeli i kršćanski radnici osjetljiviji su na ksenofobne poticaje, ali vjerujem da većinu pristaša desnice i dalje predstavljaju bogate klase koje reagiraju na prijetnje odozdo.

Što s izborima, odnosno masovnom demokracijom o kojoj govorite kada vidimo da u Europi posljednjih godina jačaju stranke ekstremne desnice?

Riječ je o aktualnom tendencijama u Europi. No politika je izuzetno dinamična i opet možemo vidjeti pomicanje ulijevo. U svakom slučaju, krilni val desnice nije nešto što je upisano u DNK ‘masa’, koje su prema svojoj prirodi, kako nam često kažu liberali i konzervativci, navodno nerazumne, lakovjerne, neprilagođene i agresivne. Zapravo, zar nije skretanje udesno u velikoj mjeri olakšano političkom strategijama elitnih izvršitelja? Izuzimanje ekonomije od politike, što preporučuju liberalne elite podržane bivšim socijaldemokratskim stranaka, stvorilo je sveopće razočaranje: ako se ekonomski kolač smanjuje, jedini način da se protiv toga borimo je isključivanje stranaca, tvrde ksenofobne stranke. Ako politika ne može donijeti pravedniji svijet jer ga gospodarstvo ne može podnijeti, kako to često kažu liberalni i neoliberalni ideolozi, onda je naša utješna nagrada iracionalna politika identiteta i natjecateljski plemenski ratovi, u kojima se i dalje iskorištavaju oni socijalno najugroženiji i marginalizirani.

Posljednja točka odnosi se na pitanje kako pristupiti ‘masama’ i ‘masovnom društvu’. U svojoj najnovijoj knjizi ‘Fašizam i mase: pobuna protiv posljednjih ljudi, 1848-1945’ tvrdim da je jedna od ključnih ambicija klasičnog europskog fašizma bila uništenje masovnog društva i zamjena omraženih ‘masa’ drugim kolektivnim entitetima koje su fašisti vidjeli kao pozitivne, kao što su das Volk, nacije, rase ili zajednice. Mase su identificirane nizom atributa koje su fašisti smatrali iznimno negativnima, kao što su egalitarizam, hedonizam, neposlušnost, nezavisno organiziranje, masovna kultura. Nasuprot tome, ostali kolektivi viđeni su kao hijerarhijski, pokorni, tradicionalni, uređeni. Kada kažemo da masovna demokracija danas favorizira desnicu, možda problem ne bismo trebali vidjeti u ‘masama’, kao vrlo specifičnom obliku civilizacije, već u činjenici da je projekt masa u velikoj mjeri subvertiran. Ljudi se danas osjećaju i djeluju previše kao nacija, etnos, rasa, elitno pleme itd. Ako je to istina, naš najbolji protuotrov za uspon krajnje desnice može biti ponovno otkrivanje vrijednosti društva masa i obnovljena predanost tome.

.

Objavljeno portalnovosti.com, 03.12.2018., https://www.portalnovosti.com/ishay-landa-zanemarujemo-liberalni-doprinos-fasizmu, pristupljeno 05.12.2018.

Odgovori