ZAŠTO NEMA REAKCIJA? – Priopćenje SABA RH
ožujak 6, 2020
INTERVJU S FRANJEVCEM DRAGOM BOJIĆEM ‘Međugorje je nastalo na prevari i obmani, uništilo je duhovnost katolika’. Razgovarao Vedran SALVIA, dubrovackidnevnik.net.hr
ožujak 8, 2020

INTERVJU S IGOROM MIOŠIĆEM ‘U Domovinskom je ratu obrana protiv velikosrpske agresije iskorištena za provedbu klerofašističke i kapitalističke kontrarevolucije’. Razgovarao Vedran SALVIA, dubrovackidnevnik.net.hr

Autori fotografija: Goran Mratinović
Iako već nekoliko godina nije prisutan u svakodnevnoj politici, barem onoj “na vanka”, srđevac i gimnazijski profesor  Igor Miošić i dalje se smatra jednim od prepoznatljivijih lica u organizaciji Srđ je Grad.

Naravno, nije prepoznatljivost preduvjet za napraviti intervju s nekim, važna je tu autentična misao,  a iste Miošiću ne nedostaje, što ga je tako dovelo i na poziciju “persone non grata”, kao što je bio slučaj kad je izjavio da su glasači HDZ-a ološ. U blatu u kojem živimo i takva priča postane prošlost nakon tri dana, ali evo za intevju s Miošićem dođe kao idealan uvod, kako bi se dotaknuli i ostalih političkih, ali i onih drugih tema.

O REKTALNOJ SPELEOLOGIJI

 Ne možete shvatiti zašto netko glasa za HDZ, ali i SDP uz sve ono što država prolazi s te dvije stranke?

– Što se stranaka i njihova članstva tiče, tu je sve jasno. U životu malo toga pada s neba – treba se potruditi. Nekada to dugo traje, nekada se i ne dogodi, neovisno o tome koliko si sposoban ili marljiv. Stranka je prečac. Osigurač. I katapult. Razumijem motiv ljudi da do nekog cilja dođu brže ili da ih se katapultira iznad njihovih objektivnih kompetencija. Ne opravdavam, ali razumijem razloge učlanjivanja u HDZ, SDP, HNS, DDS ili Dustru. Uostalom, rektalna speleologija nije baš lagan posao. Najuporniji u tom sportu zaslužuju nagradu.

Goran Mratinović

Riječi o ološu upečatljivo zvuče…

– Ipak, kada je u pitanju HDZ, stranka koja u posljednjih trideset godina Hrvatskom vlada dvadeset i tri i koja je slijedom toga prvenstveno i izravno odgovorna za društvo u kojem živimo, stranka koja je u toj mjeri opterećen aferama da je to neugodno za gledati, čijem bivšem predsjedniku i premijeru sude za korupciju, a svakodnevno ju na raznim razinama sramote dopredsjednici stranke falsificirajući diplome, župani mlateći supruge, općinski načelnici uzvikujući ustaške parole na Bleiburgu, saborski zastupnici slikajući se u mudantama… tada je sasvim legitimno postaviti pitanje kakav to čovjek moraš biti ako želiš biti dio te priče, bilo kao član, bilo kao birač. Ja sam ponudio odgovor na to pitanje. Nekome se svidio, nekome nije.

KOMUNIZAM ZA RAZLIKU OD NACIFAŠIZMA NE MOŽEMO OSUDITI

Nije to previše javno spominjano, ali s druge strane na stranicama Radija Slobodna Evropa u vašem dnevniku napisali ste da ste komunist, kroz kontekst pitanja vašeg djeteta. Vjerujete u komunizam?

– „Osuda svih totalitarnih sustava” koju su nam kao kukavičje jaje podvalili revizionisti diljem Europe, a ponajviše oni iz bivših „komunističkih” zemalja, komuniste denuncira točno onoliko koliko naciste i fašiste rehabilitira. U tom kontekstu u dnevniku sam anegdotalno ukazao da je revizionizam u toj mjeri djelatan da je jedno mlado stvorenje danas potpuno jednako zgroženo mogućnošću da joj je otac komunist, kao što bi trebalo biti zgroženo mogućnošću da je fašist.

Znak jednakosti pak ne bi trebao tu ići?

– Komunizam, za razliku od nacifašizma, ne možemo osuditi iz dva razloga. Kao prvo, ideja komunizma nikada i nigdje nije ostvarena – on je i dalje utopija. Osuda totalitarnih praksi u tzv. komunističkim zemljama jednostavno tuče mimo komunizma. Kao drugo, u ideji komunizma, za razliku od ideje nacizma ili fašizma ili pak stvarne društvene prakse zemalja koje su se nazivale komunističkima, nema ničega što bi trebalo osuditi.

Goran Mratinović

Što pokreće vaš komunizam? Treba znati i da je današnje vrijeme ustvari preslika ondašnjega, samo što je komunizam i borba za našu stvar “tekovina revolucije” zamijenjena s klerikalnim nacionalizmom. Dakle, je li to u vas žal baš za komunizmom ili je komunizam tu tek kolokvijalan naziv određenog bunta prema sistemu kojeg bi trebalo promijeniti?

– Zagovarati komunizam danas ne znači zagovarati povratak SSSR-a ili Jugoslavije, mijenjati kako kažete Hvidru Subnorom, Crkvu Politbiroom, vjernost naciji vjernošću partiji. Svi navedeni pojmovi proturječni su ideji komunizma. Držim da su suradnja, izravna demokracija i horizontalna organizacija društva humaniji od natjecanja, predstavničke demokracije i društvenih hijerarhija. Smatram da je demokracija potrebna tamo gdje se odvija stvarni života – u školama, ustanovama i poduzećima i da u stvarnom životu, a ne samo na biralištu, svi moramo imati jednaka prava. Konačno, uvjeren sam da je princip raspodjele „svatko prema mogućnostima, svakome prema potrebama” najbolja definicija pravednosti. Zagovarati komunizam danas znači zagovarati takve vrijednosti. Vjerujem u utopiju, vjerujem ne samo da je bolji svijet moguć, nego i da ja u svom mikrokozmosu tome mogu doprinijeti.

BIVŠA DRŽAVA JE BILA PRAVEDNIJA

Mislite li da je u tom smislu bivša država u sebi sadržila taj bolji svijet?

– Nema sumnje da je bivša država, uz sve njene mane, bila pravednija i socijalno osjetljivija. Žalim za činjenicom da se nismo razišli kao ljudi, da smo izgubili zajednički urbani kulturni prostor i pokojeg prijatelja, osjećaj za solidarnost i društvenu jednakost, ali ponajviše žalim zbog ovoga što smo postali. Primitivni nacionalisti, spremni uz zvuke turbo folka opet krenut u rat „za svoga boga jedinoga”. Žalim za onim što smo možda mogli biti, a vjerojatno nikada nećemo. Žalim što su građani Hrvatske propustili priliku koju svatko ima kada kreće iz početka – stvoriti nešto dobro. Mnogi su život dali da bi nam pružili tu priliku, a mi smo se pokazali nedostojni te žrtve.

Što vam se ne sviđa u današnjem sistemu, uređenju. Što biste mijenjali? Gdje je prema vašem mišljenju ta osnovna problematika?

– Kroz NOB su se afirmirale dvije ideje – antifašizam i socijalizam, a u Domovinskom je ratu obrana protiv velikosrpske agresije iskorištena za provedbu klerofašističke i kapitalističke kontrarevolucije. To je traumatsko leglo svih ovdašnjih problema, koji se mogu onako idealno-tipski podvesti u dvije kategorije. Prvi niz problema svjetonazorskog je tipa i u velikoj je mjeri izraz povijesnog revizionizma karakterističnog za sve zemlje koje su službeno participirale u zločinima nacističke Njemačke i fašističke Italije. Stoga je danas u Hrvatskoj moguće da se devastiraju spomenici i ignoriraju obljetnice vezano uz antifašistički pokret, dok se istovremeno ustaše i klerofašisti časte spomenicima, imenima ulica, komemoracijama i misama. Istoj kategoriji problema pripadaju Crkva i vjerski nacionalizam, koji poistovjećuje vjeru i nacionalnost.

Goran Mratinović

Dakle, nacionalizam je osnova hrvatskog problema?

– Nacionalist, kako je to rekao profesor Kangrga, još nije čovjek. U manjku supstancijaliteta,  još-ne-čovjek poseže za kolektivitetom, u ovom slučaju nacijom (ili vjerom, što je u nas isto), da bi uopće nešto bio, a ne naprosto ništa. Nacionalnost je zamjena za ljudskost, za nešto što ti za razliku od nacije nije naprosto dato, nego za što se tek trebaš izboriti. Iz toga se rađa ksenofobija, homofobija, mizoginija, pogotovo i žalosno izražena kod mladih. Drugi niz problema je ekonomsko-političke prirode.  To je čitav niz problema koji proizlaze iz varijante crony kapitalizma koja se u nas brendirala kao ortački kapitalizam, a koji je zamijenio socijalizam. U toj varijanti kapitalizma poslovni uspjeh ovisi o ortačkim odnosima uspostavljenima između „poduzetnika” i političara. To je kapitalizam, da se u primjerima ne udaljavamo dalje od naše lokalne zajednice, u kojem „poduzetnik” koji ima političku podršku može nekažnjeno držati gradsku prometnicu zatvorenom više od godinu dana. Ili kapitalizam u kojem „investitor” plaća izradu Studije utjecaja na okoliš u skladu sa svojim željama, a većina u Gradskom vijeću je usvaja. Takve anomalije omogućava partitokracija – vladavina stranaka, odnosno duopol HDZ-a i SDP-a i onih koji im se uvijek prikrpe na vlast. Ukratko, u društvu u kojem živimo, ne sviđa mi se što se iznova moramo boriti da očuvamo ono za što su se naši djedovi i bake  izborili, a u čemu su naši očevi i majke nesmetano uživali – za sekularnu državu, reprodukcijska prava žena, besplatno i svima jednako dostupno zdravstvo i školstvo, neovisno sudstvo, pravo na javni prostor, urbanizam, socijalnu pravdu…

I DALJE AKTIVAN U RADU SJG

Okvirno, tu onda dolazimo do vašeg ulaska u aktivizam, kasnije i politiku. No, više vas nema u Gradskom vijeću. Zašto na listama niste bolji pozicionirani?

– Kada su se srđevci kroz kandidacijsku listu građana odlučili i institucionalno uključiti u politiku, dogovor i želja svih uključenih je bila rotacija na mjestima nositelja liste i mogućih gradskih vijećnika. Ja sam bio prvi nositelj i jedan od troje prvih vijećnika. Nakon toga, tu je odgovornost preuzeo onaj koji se u tom trenutku osjetio spremnim.

Ne radi se tu dakle o ničemu drugome?

– Mjesto na listi SJG-a ne odražava nečiju težinu unutar skupine, jer nemamo hijerarhiju, odlučujemo deliberativno kad god je to moguće, a u datom trenutku u prvi plan dođu ljudi koji se u okviru svojih privatnih i profesionalnih obveza mogu neko vrijeme intenzivnije posvetiti radu u Gradskom vijeću. Ja sam i dalje aktivan u radu SJG-a, ne samo u pripremama za sjednice Gradskog vijeća, nego i u kreaciji programa, određivanju politika kojima se želimo baviti i strategija političkog djelovanja. Također sam član Možemo – političke platforme, s kojom želimo i ubuduće nastaviti surađivati na nacionalnoj razini u promoviranju progresivnih, zeleno-lijevih politika.

Onda vas se ponovo može očekivati na višim mjestima na listama?

– Hoću li opet biti gradski vijećnik ili ne ovisi o okolnostima u datom trenutku i naravno, volji birača.

POMRSILI SMO RAČUNE OKO GOLFA

Isplatilo se? Golfa na Srđu nema.

– Referendum se isplatio s obzirom na razloge zbog kojih su prikupljeni potpisi – da se zaustavi izgradnja apartmanskih naselja i vila na platou Srđa. Međutim, još više se isplatio zbog senzibiliziranja šire javnosti na lokalnoj razini za teme i probleme razvojne paradigme koju je „golf” na Srđu predstavljao. Građani su danas, a to se vidi i po uspjehu inicijative Dajmo ruke na razini gradskih kotara, spremni oteti zajednicu iz ralja politike velikih stranaka i boriti se za pravo na Grad kao zajedničku kuću i dom.

Goran Mratinović

Očekujete li da će projekt ikad zaživjeti?

–  Ako taj „investitor” ikada dobije arbitražni spor, štetu koju će pretrpjeti građani ove zemlje trebaju potraživati od HNS-a, SDP-a i HDZ-a koji su Aaronu Frenkelu i Maji Brinar na nacionalnoj i lokalnoj razini očigledno obećali više nego su mogli isporučiti. Jesu li ta obećanja pojedinci naplatili, pitanje je kojim bi se trebao pozabaviti DORH. Što se SJG-a i inicijative SJN tiče, s ponosom mogu reći da smo uz pomoć prijateljskih udruga civilnog društva tom nekretninskom projektu i njegovim najeksponiranijim akterima pomrsili račune.

DANAS SE NITKO NE BRINE ZA JAVNO DOBRO

Srđ je Grad, isto kao i Srđ je naš, nastavlja djelovati i kroz druge gradske aktualnosti, po pitanju turizma i života u povijesnoj jezgri. Ali, nekako teoretski rečeno, ako smeta ljubav prema državi kad prerasta u nacionalizam, zašto je tu gradski “našizam” u redu?

– Između ljubavi prema državi i ljubavi prema Gradu nema bitne razlike, osim što smo životno vezani za Grad. Putujemo za praznike po svijetu, neke poslove obavljamo u Zagrebu, neke u Londonu, neke u New Yorku, ali u Gradu se odvija naš svakodnevni život. Ljubav prema Gradu je izraz želje da živeći u njemu, živimo dobro. Grad, pa i kada ga pišem velikim slovom, nije samo povijesna jezgra unutar zidina. Grad pišem velikim slovom jer je to naš dom – od Mokošice do Zlatnog potoka. Žao mi je da se to ne razumije i da se briga za dom koji dijelimo reducira na puki lokalpatriotizam. Ideja grada kao polisa je ideja iz koje se rodila politika kao briga o javnome. A briga o javnome kojom se dobro uređuje dom pretpostavka je dobrome životu. Na širem planu, to isto vrijedi za državu, u konačnici, u mjeri u kojoj se osjećamo pripadnicima ljudske rase, to vrijedi za čitav svijet. Međutim, danas se ni u Gradu, ni u državi, niti na svijetu nitko ne brine za ono javno, opće što pripada svima, svi se brinu samo za privatno. Inače, za takve što se brinu samo za privatno stari su Grci imali riječ – idiotes. Ljubav i briga za Grad i  državu i svijet, da to bude jedan svima ugodan, dobro uređen Grad ili država ili svijet, nema baš nikakve veze s kolektivizmom.

O KOALICIJI S KRISTIĆEM

Dakako, ovo se sve tiče ideološkog principa SJG, praktičan dio brige o nekim svakodnevnim procesima iziskivaju i priznanje te afirmativan kontekst. No, kolika je cijena tu plaćena, drugim riječima, što smatrate o koaliciji s Marom Kristićem?

– SJG nije nikada ni sa kim bio u koaliciji. Od Mosta smo očekivali da bude platforma nezavisnih političkih snaga koja će povezati politički potencijal spreman na iskrene promjene.  U interesu nam je bilo, s obzirom na tada aktualne probleme u Gradu (golf, terminal u Gružu, smeće koje je i dalje aktualno), preko Mosta dobiti utjecaj na politiku na nacionalnoj razini. Uključili smo se u platformu i na listu SJG-a stavili širu skupinu ljudi u odnosu na jezgro SJG-a. Mara smo stavili za nositelja budući da smo ga kandidirali za gradonačelnika. To je dobro funkcioniralo i na gradskoj razini i u Saboru, gdje je Maro uspio ne samo podići naše teme na nacionalnu razinu, nego i progurati zakon koji je tadašnjeg gradonačelnika kao pravomoćnog osuđenika izbacio iz politike. No, Most se od nekih svjetonazorskih temelja nije mogao odvojiti i nije mogao prihvatiti ulogu nositelja platforme za promjene. Maro je odlučio ostati uz Most. Danas imamo korektan odnos.

Goran Mratinović

Ali, kao da postoji trend smanjene podrške “srđevcima”.

– Ne bih rekao da je riječ o trendu. Takvo je naprosto bilo raspoloženje birača u vrijeme zadnjih lokalnih izbora, što je rezultat i okolnosti kojima smo se prilagođavali najbolje što smo znali, ali i nekih naših organizacijskih slabosti, koje se na sljedećim lokalnim izborima sigurno neće ponoviti. Uostalom, uspjeh Dajmo ruke na izborima za gradske kotare ukazuje da naša temeljna ideja da Grad treba vratiti građanima ima budućnost.

CAJKE SU VIŠE STIL ŽIVOTA NEGO GLAZBE

Možemo završiti prema nekakvom vašem profesionalnom smislu, evo na temu vašeg zanimanja, profesora filozofije.

– Filozofija me zaintrigirala u prvom razredu srednje škole kroz nastavu Marksizma. Na tome zahvaljujem mojoj tadašnjoj profesorici Boženi Berdović, koja će mi puno godina kasnije biti kolegica u Gimnaziji. Uslijedio je studij, potom relativno brzo i posao u struci. Za razgovor o filozofiji bio bi nam potreban zaseban intervju. Ovdje mogu samo reći da filozofija ne dodaje životu neki novi sadržaj, ona životu daje drugu dimenziju. Rad u školi samo je dio mog profesionalnog odnosa s filozofijom. Moglo bi se reći da sam na različite načine aktivan u filozofskom životu u Hrvatskoj. Osim toga, vodim udrugu koja se bavi edukacijom mladih u mediju filma i suorganiziram filmski festival. Nije mi dosadno.

Valjda ne postoji izlizanija priča od one kad se profesora pita o mladima koji ostaju i idu u život. No, kako kroz duži niz godina ide ta stvar s mladima iz generacije u generaciju?

– Mladi žive život formom i sadržajem prilagođenim društvu. Zato ih tako puno sluša cajke. Moja je generacija  živjela život koji je formom i sadržajem izražavao pobunu protiv establišmenta i uglavnom smo slušali rock. Rock je uvijek sa sobom nosio tu crtu neprilagođenosti i buntovništva i prerastao je žanr, postavši svjetonazorom.  Zanimljivo je da se i za cajke može reći da su više stil života, nego vrsta glazbe. Zato kada o tome pričamo, kao i u slučaju Thompsona, nikada ne pričamo samo o glazbi i ukusima. Ovo su neka generalna zapažanja. Na individualnoj razini, radeći u školi i u udruzi, uvijek iznova imam prigodu i sreću upoznati iznimne mlade ljude. S nekima filozofiram, s nekima debatiram, a s nekima radim filmove. Kao što rekoh, nije mi dosadno.

Odgovori