Mato JERINIĆ: PREDLAŽEM MARINA I BRUNA
veljača 27, 2018
Darko KACIGA DUBROVČANIN: NAGRADE I KRITERIJI – Bulikan pitanja
veljača 27, 2018

Igor MIOŠIĆ: NAGRADA I SMISAO NAGRADE – Dubrovački „demokratski mrak“

Od spoznaje da je padre Perica dobitnik Nagrade Grada Dubrovnika za životno djelo poraznija je jedino spoznaja da u Gradu gotovo nikoga za to nije briga

.

Među onima koji su na fronti u Rusiji bore protiv boljševizma sasma dobrovoljno, nalaze i mnogi križari. Vrlo mnogo je od njih položilo život u borbi protiv boljševizma. Nije li to pionirski rad, rad priprave i čišćenja za veliki i božanski misijski posao. Svi oni koji se redaju u bojne redove protiv boljševizma su ujedno i suradnici na širenju velikog Kraljevstva Božjega ovdje na zemlji…”

Križarski tjednik Nedjelja od 11. prosinca 1942. godine

Ove godine Grad Dubrovnik je odlukom Gradskog vijeća dodijelio posthumno nagradu za životno djelo isusovcu padre Petru Perici. Sudeći prema reakcijama, odnosno gotovo posvemašnjem izostanku istih, dalo bi se zaključiti kako jednoglasna odluka vijećnika nazočnih na sjednici ni po čemu i nikome nije sporna. A ona je sve samo nesporna. Samo, izgleda, „o tome ne smiš ni mislit, a kamoli govorit’ jer bi te moga’ progutat’ demokratski mrak“.

Za početak, sporna je iz čisto formalnih razloga. Posthumnom dodjelom nagrade 74 godine od smrti osobi u čije ime nagradu nema tko od obitelji primiti presedan je kojim se grubo negira pravilnik, a i sam smisao nagrade. Dubrovnik kroz povijest, naime, ima toliko zaslužnih građana, da, kada bi se nagrade dodjeljivale posthumno, suvremenici bi na red

za nagradu došli tek kada ih se više nitko ne bi sjećao.

Stoga se valja zapitati tko je padre Perica, čime je zadužio Dubrovčane i natjerao gradske vijećnike da naprave ovaj presedan formalne naravi?

Historiografija ga bilježi kao autora čuvene crkvene pjesme Rajska djevo, kraljice Hrvata, a ona novija, utemeljena tek nakon ’90. i kao nevinu žrtvu likvidiranu 1944. godine na otoku Daksi od strane jugokomunističkih terorista poznatijih pod nazivom partizani.

Zanimljivo, baš ta dva razloga, doduše obrnutim redom po značaju koji im pripisuju njihovi autori, mogu se čuti od apologeta ove po svemu kontroverzne odluke. Tako se može čuti da je padre Perica dobio nagradu jer je smaknut bez suđenja na Daksi. Kao da je biti smaknut bez suđenja na Daksi kriterij za Nagradu Grada Dubrovnika. Na Daksi je bez suđenja smaknut i primjerice Stojan Jovanović, major bivše jugoslovenske vojske. Po gornjem kriteriju izgleda da je Stojanu nagrada izmakla za dlaku, gdje se dlaka krije u činjenici da je Jovan “smaknut” kao četnički simpatizer. Čiji je onda simpatizer bio Perica da je baš on naš ovogodišnji laureat, a ne Jovan, iako su obojica “smaknuti bez suđenja na Daksi”?

O tome par redaka niže.

Ovdje je red osvrnuti se i na drugi argument, naime da je padre Perica nagrađen zbog svog doprinosa kulturnoj baštini. Naoko neobična činjenica, a novokomponiranim katolicima koji su nakon 1990. iz komiteta pohitali u HDZ uz to i nepoznata i neshvatljiva, jest da se crkvena pjesma Rajska djevo, kraljice Hrvata pjevala po župama i u vrijeme „komunističkog mraka“. Mladim kršćanskim demokratima iz HDZ-a, godina radi, možemo oprostiti što o tom razdoblju ne znaju ništa iz prve ruke, ali nije im opravdanje da spoznaje o razdoblju prije HDZ-a crpe isključivo iz hrvatske Wikipedije. Ujedno, moramo im skrenuti pažnju da navedena činjenica svjedoči o tome da je moguće odvojiti autorsko djelo od čovjeka. Zanimljivo je kako su to „boljševici“ znali, pa su ubili čovjeka, a na životu ostavili djelo. Kršćanskim je demokratima ta suptilna razlika teško uhvatljiva. Zato imamo ulice Mile Budaka. Njegovo je „Ognjište“, barem struka tako kaže, također stanoviti doprinos kulturnoj baštini. Preostaje još samo da ga lokalni HDZ proglasi počasnim građaninom rodnog Svetog Roka.

Neodgovoreno je ostalo pitanje koga je ili što simpatizirao Perica. U panegiriku posebno naručenom kao uvertira i priprema za dodjelu nagrade za životno djelo objavljenom u časopisu Dubrovački horizonti profesor Pavo Jančić usuđuje se utvrditi kako je padre Perica „za života bio na glasu svetosti, a među katolicima ga mnogi smatraju kršćanskim mučenikom”. Sam ga pak uvaženi profesor smatra uzorom mučenika za vjeru i za svoj narod te uistinu hrabro zaključuje kako je ubijen iz mržnje, naprosto zato što je bio svećenik i Hrvat, katolik i domoljub.

Riječ je o hrabrom zaključku jer se isti izvodi, kako i sam autor panegirika navodi u bibliografiji, iz samo dva izvora – službene hagiografija oca Perice koju je napisao otac Prkačin s Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu i jednog članka iz časopisa Obnovljeni život, kojeg također izdaje navedena Družba.

Jednako hrabre zaključke izvode i naši mladi demokršćani kada u polemici tvrdi da postoji niz znanstvenih djela koji se bave životom padre Perice, a koja navodno nedvosmisleno upućuju na njegov doprinos široj društvenoj zajednici.

Letimični pogled na spomenutu znanstvenu literaturu” naprosto ledi krv u žilama. Popis časopisa (Obnovljeni život, Crkva na kamenu, Glasnik srca Isusova i Marijina, Križarska straža, Naša Gospa, da nabrojim barem neke) i izdavača (Hrvatski katolički pokret, Družba

Isusova, Nadbiskupski duhovni stol) svojom znanstvenom eminencijom nadmašuju samo pojedini autori koji u svojim djelima ili zbornicima nedvosmisleno upućuju na njegov doprinos široj društvenoj zajednici”. Među njima se svojom znanstvenom i moralnom izvrsnošću posebno ističu stanoviti Ivo Omrčanin, ustaški emigrant, inače tajnik Političkog odjela Ministarstva vanjskih poslova NDH, kao i općoj javnosti poznatiji Vinko Nikolić, pobočnik Ante Pavelića. Moguće je da mladi demokršćani nisu upoznati s činjenicom da Crkva u suvremenom svijetu nije znanstveni autoritet barem već dvjestotinjak godina, ali morali bi znati bolje nego pozivati se na znanstveni autoritet ustaških emigranata.

No, vratimo se mi Dubrovačkim horizontima. Tek uzgred, samo jednom rečenicom, gotovo kao da mu se omaklo, profesor Jančić navodi činjenicu kako je padre Perica bio i duhovnik Križarskog bratstva. Upravo, međutim, u toj gotovo zataškanoj činjenici krije se pravi razlog neslavne pogibije ovogodišnjeg laureata.

U polemici koja se krajem 2014. i 2015. godine vodila na stranicama Glasa Grada upravo tu činjenicu pokušava relativizirati Ivo Dabelić, nekadašnji direktor Muzeja socijalističke revolucije (!), koji u maniri jednog Zdravka Tomca ili Iva Banca, gotovo križarskim poletom brani tekovine konzervativne kontrarevolucije:

Za razliku od srednjovjekovnih križara, čije je sredstvo borbe bilo koplje i mač, moderni križari 20. stoljeća za glavno oruđe svoje borbe za očuvanje vjere i njezinih sadržaja u obitelji i društvu, je molitva, tj. Osnovni duboki vjerski život s Kristovom dušom. Putem katoličkog tiska hrabri se katolička obitelj na čuvanje vjernosti sakramenta, da svoju vjeru ču vaju od liberalnih misli i učenja, te da ostave štetne običaje koji sve više prodiru u moderno društvo. Na takvom nauku nastala je Križarska organizacija i križarska društva i u Dubrovniku, početkom 30-ih godina 20. stoljeća. Program ovih križarskih društava je proslava vjerskih blagdana, predavanja s vjerskom tematikom, upoznavanje života svetaca, stalna molitva itd. A, što se tiče politike, od nje se izričito distanciraju.“

Pa kako uvaženi bivši direktor biv šeg Muzeja socijalističke revolucije već priziva katolički

tisak kao medij kroz koji progovara križarska briga za katoličku obitelj, vjeru i očuvanje tradicionalnih vrijednosti, red je da citiramo katolički tisak upravo iz vremena u kojem kao križarski duhovnik u Dubrovniku djeluje naš svetac i mučenik“. Tako u Katoličkom tjedniku od 20. srpnja 1941. možemo pročitati nešto o idealizmu naših križara koji u nacističkim uniformama i s ustaškim grbom na šljemu viju boj za naše tradicionalne hrvatske i katoličke vrijednosti po ruskim ravnicama:

Taj idealizam postaje još veći, još simpatičniji, kad vidimo, kako ti naši borci visoko misle o tom ratu protiv ruskog boljševizma; da je to najsvetiji križarski rat; da je to rat za najveće

svetinje, što nam ih je Bog dao: za obitelj, za slobodu naroda, za pravdu, za ćudorednost, za vjeru; da se tim stavljaju pod zastavu najslavnijeg vojskovođe – vječitog pobornika pravde, najnesebičnijeg i uvijek pobjeditelja – Gospodina Boga…“

Uistinu simpatičan idealizam, izričito distanciran od politike!

O molitvi kao glavnom oruđu borbe za očuvanje vjere i njezinih sadržaja u obitelji i društvu“ neka svjedoči tekst iste tiskovine (Katolički tjednik) od 31. kolovoza 1941. godine: Do sada je Bog govorio po savjetima, po papinskim enciklikama, po nebrojenim propovijedima, po katehizaciji, po kršćanskoj štampi, po misijama, po junačkim primjerima svetaca itd… Pa? Zatisnuše uši svoje. Oglušiše se. Opće proganjanje Europe i čitava svijeta. Sada je Gospodin odlučio upotrijebiti drugu metodu. Priredit će misije Evropske! Svjetske! Držat će ih, ne svećenici, nego Vojskovođe na čelu s Hitlerom! Propovijedi će se vrlo dobro čuti pomoću topova, mitraljeza, tankova i bombardera. Jezik u propovijedima bit će internacionalan.“

Amen.

Nije međutim red da citiram samo jednu tiskovinu. „Možda se tako pisalo u Katoličkom tjedniku, tko zna tko je to uređivao, da nije to kakva udbaška podvala, zacijelo se naš padre oslanjao na neke druge, izvorno kršćanske i humanističke tekstove u ostalim crkvenim medijima“, pomislit će naš smjerni čitatelj, naprosto ne vjerujući da bi dobitnik nagrade za životno djelo u našem Gradu mogao biti netko tko je dijelio i širio stavove Katoličkog tjednika. Uostalom, i profesor Jančić svjedoči o humanizmu našega oca Perice, koji časnika Hrvatske vojske, izvjesnog Josipa Braenovića, svjetuje o moralnom postupanju prema zarobljenom neprijatelju i o ljudskom i korektnom ponašanju prema građanima u osvojenim mjestima, prema njihovim životima i njihovoj imovini”. Jer padre je, kaže Jančić, smatrao da je borba hrvatskog naroda za svoju državu pravedna borba i kao takva ne smije se ukaljati pljačkom, paležima, osvetom i mržnjom.”

Na ovom mjestu moramo apstrahirati od činjenice da uvaženi profesor ustaškog oficira naziva “časnikom”, kao da u ustašiji može biti ičega časnoga. Moramo apstrahirati i od činjenice da Pavo Jančić ustaše naziva Hrvatskom vojskom, svrstavajući nas sve Hrvate na gubitničku fašističku stranu. Apstrahirajmo i od ustaške Pavove logika po kojoj se u pravednoj borbi hrvatskog naroda za svoju državu osvajaju tuđi teritoriji. I vratimo se katoličkom tisku, putem kojega se prema navodima našeg lokalnog Zdravka Tomca „hrabri katolička obitelj na čuvanje vjernosti sakramenta, da svoju vjeru čuvaju od liberalnih misli i učenja, te da ostave štetne običaje koji sve više prodiru u moderno društvo“.

Možda padre nije čitao Katolički tjednik, ali teško da kao duhovnik Križarskog bratstva nije čitao Nedjelju, križarski tjednik. Pa, evo kako se distancirano od politike navedena tiskovina od 3. kolovoza 1941. okreće molitvi, svom „glavnom oruđu u borbe za očuvanje vjere i njezinih sadržaja u obitelji i društvu“. Cijelo čovječanstvo nalazi se u jednom velikom križarskom ratu, ponovno proživljuje dane sudbonosne prošlosti, kada su milijuni i milijuni odlazili da se bore za slobodu Križa – za pobjedu kršćanskog shvaćanja u životu i svijetu, te bezbožnike kazne ognjem i mačem. (…)

Mi se ponosima sa svima onima, koji kao predstavnici naše i ostalih nacija izgrađuju novi svijet stavljajući besprimjernim samoprijegorom, u njegove temelje svoje živote. Poručujemo im, da ćemo u duhu biti s njima i da ćemo ih se i kao križari i kao Hrvati sjećati uvijek, a osobito često, svakodnevno u svetim molitvama kod stola Euharistije, Jaganjca… Mi znamo dobro značenje Poglavnikovih riječi upućenih nama,mladima i neustrašivima. Danas je to naš program, ali će uskoro postati i djelo, kojeg će osjetiti protivnici Kristove Hrvatske, a osobito domaći borci krvave, crvene internacionale. Križari im navješćuju borbu do istrebljenja…„

Kako, pobogu, bez poznavanja Poglavnikovih riječi organizirati „proslavu vjerskih blagdana, predavanja s vjerskom tematikom, upoznavanje života svetaca i stalnu molitvu“, što nas naš lokalni Ivo Banac pokušava uvjeriti da je bio program križarskih bratstava. Križarski tjednik Nedjelja dobro zna značenje Poglavnikovih riječ, jer poznavanje je Poglavnikovih riječi ključno za ostvarivanje programa križarskih društava – borbe do istrebljenja „domaćih boraca krvave, crvene internacionale“. Ne zaboravimo, tim je borbenim društvima koja bi istrebljivala otac Perica duhovnik. Na žalost po samoga oca Pericu i njegove današnje apologete, nikakva historiografija, ni ona znanstvena ni ona znanstvena“, ne spominje da se padre ograđivao od programa križarskih društava eksplicitno navedenih u križarskom i ostalom katoličkom tisku za vrijeme NDH.

I onda je došao listopad 1944. Naši križari u njemačkim uniformama i s ustaškim znamenjem pod Staljingradom već poodavno su ostavili kosti u borbi protiv crvene internacionale, jer, poznato je to svim znanstvenicima na koje se pozivaju mladi demokršćanski polemičari, stari hrvatski običaji, katolička vjera i njeni sadržaji u obitelji najbolje se od liberalnih utjecaja čuvaju po ruskim bespućima.

Došao je listopad 1944. Po novokomponiranoj povijesti Pava Jančića, u listopadu 1944. ratni vihor završetka Drugog svjetskog rata svojim je hladnim dahom okrutnosti dotaknuo i hrvatske krajeve”. Dakako, po neofašistima , hladni dah okrutnosti rata nije dotaknuo hrvatske krajeve 1941. Učinio je to tek ratni vihor završetka rata!

Došao je listopad 1944. i Padre je ubijen. A ni Stojan nije bolje prošao. Bolje bi bilo da nisu ubijeni, ali, što bi rekla Feralova pera, jebiga jesu. Međutim, kao što niti Stojan nije ubijen zato što je bio Srbin, nego zato što je bio četnik, tako niti padre nije ubijen zato što je bio Hrvat, svećenik, katolik i domoljub. Zašto je ubijen, to neka svaki čitatelj zaključi za sebe. A, kada zaključi, neka se dalje na zavarava – padre Petar Perica iz istog je razloga 74. godine kasnije dobio i nagradu za životno djelo Grada Dubrovnika.

Od te spoznaje poraznija je jedino spoznaja da u Gradu gotovo nikoga za to nije briga.

Igor Miošić

Objavljeno u Glasu grada – Glas grada 675. 23.02.2018., http://glasgrada.hr/wp-content/uploads/2018/02/675.compressed.pdf

Odgovori