U Hrvatskoj je postalo opasno biti drugačiji od Hrvata katolika. Piše Gordan DUHAČEK, index.hr
kolovoz 24, 2019
Kome je smetao mrtav partizan Vjekoslav Jeličić? Piše Domagoj MARGETIĆ, tacno.net
kolovoz 25, 2019

I AKO JE OD NJE, PREVIŠE JE. Piše Tomislav JAKIĆ, tacno.net

Izdvajamo
  • Mada je činjenica (a jest činjenica!) da Jugoslavija nije bila ni u sovjetskom bloku, ni iza Željezne zavjese i da je u vrijeme Drugoga svjetskog rata, a pod vodstvom onoga koga se danas voli etiketirati kao “jednoga od deset mega-zločinaca 20. stoljeća”, u Jugoslaviji i samo u Jugoslaviji (što znači i Hrvatskoj) postojalo oslobođeno područje i da se Jugoslavija i samo Jugoslavija (pa i Hrvatska) oslobodila od naci-fašističke okupacije, ali i od njezinih domaćih prirepaka vlastitim snagama, a samo uz pomoć pri određenim operacijama britanskih i sovjetskih saveznika (borbe za oslobađanje otoka, odnosno oslobađanje Beograda).

I AKO JE OD NJE, PREVIŠE JE

.

KGK je bez ikakve rezerve potpuno izjednačila komunistički (što znači poslijeratni, jugoslavenski) režim s onim ustaškim. I jedan i drugi režim, kaže ona, činili su zločine nad civilima, uspostavljali su logore i zatvore, pljačkali imovinu i u sklopu jednopartijske strahovlade provodili represiju nad mišlju i rječju. Ukratko: jednaki su, isti su. A nisu! I to je činjenica. “Krivnja” progonjenih u naci-fašizmu (pa i pod ustaškom vlašću) svodila se na pripadnost određenoj rasi, naciji i(li) vjeri, dakle ljudi su bili diskriminirani, progonjeni i ubijani zato i samo zato što su se rodili kao Srbi, Židovi ili Romi, zato i samo zato što su voljom i odabirom svojih roditelja bili upisani kao pravoslavni, ili pak Židovi (izraelitička vjeroispovijest, kako se govorilo). U tzv. komunizmu nikoga se nije progonilo zbog nacionalnosti ili vjerske pripadnosti, što ne znači da se nisu sankcionirali ispadi potaknuti rigidnim nacionalizmom, ili na klerikalizmu zasnovanoj netoleranciji i diskriminaciji. U vrijeme ustaša glava se gubila ne samo zbog izgovorene riječi, nego i zbog slušanja programa “neprijateljskih radio postaja”, dok se u tzv. komunizmu zbog “verbalnog delikta” moglo doći u zatvor, pa i izgubiti posao, ali glavu – ne! I to su činjenice, to je ono što treba znati (ali i priznati), ako se upušta u uspoređivanje. Jer, dopustivo je samo uspoređivanje, nikako ne i izjednačavanje, jer za izjednačavanje osnove nema.

Devetoga dana petoga mjeseca u godini Evropa obilježava Dan pobjede, sjećajući se onoga dana kada su godine 1945. predstavnici Hitlerovog Trećeg Reicha potpisali bezuvjetnu predaju (koja je obvezivala i sve satelitske režime, uspostavljene pod skutima naci-fašista i njihove vjerne saveznike). Hrvatska na velika zvona obilježava Dan Evrope, jedva spominjući Dan pobjede i prigodno “zaboravljajući” da je Dan Evrope nimalo slučajno vremenski lociran upravo na onaj dan kada se bilo slavi, bilo samo obilježava slom monstruoznog naci-fašizma u Evropi. Evropa se sjeća pobjede antifašizma na čijim je temeljima izrasla i počela ostvarivati san o evropskoj integraciji. Hrvatska jest članica Evropske unije, još uvijek najmlađa (ne i mlada), ali u toj navodno evropskoj Hrvatskoj nije nimalo čudno Dan pobjede javno nazivati danom početka okupacije. Širom Evrope u gradovima postoje ulice nazvane po datumima oslobođenja tih gradova (u Austriji, na primjer, koja je godine 1938. bila pripojena nacističkoj Njemačkoj, u Klagenfurtu postoji Ulica 8. svibnja 1945.). I u Zagrebu, glavnome gradu Hrvatske, postojala je dugi niz godini Ulica 8. Svibnja 1945. (kada su u grad ušli partizani, uključujući borce 10. Korpusa zagrebačkog, tada već pod imenom Jugoslavenske armije). Jedno od prvih, brojnih preimenovanja ulica i trgova širom Hrvatske nakon izbora 1990. bilo je brisanje toga imena, upravo uz obrazloženje da toga dana Zagreb nije oslobođen, nego okupiran. Prvi, jasni znak vala povijesnog revizionizma što će u dolazećim godinama zapljusnuti Hrvatsku. To su činjenice. Što bi rekla Predsjednica: i točka!

Dvadeset i trećeg dana osmoga mjeseca u godini Evropa obilježava Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i diktatorskih režima. Misli se, naravno, na žrtve nacizma i fašizma i kolaboracionističkih režima koji su s njima surađivali, a ponekada se i utrkivali u revnosti provođenje politike “konačnog rješenja”, što se u tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj nije odnosilo samo na Židove, nego i na Srbe i Rome; no misli se i na žrtve režima uspostavljenih u dijelu Evrope poslije Pobjede 1945., a koji su imali (ili su ga sami sebi dali), komunistički predznak. Na stranu sada to da je taj Dan etabliran Rezolucijom Evropskog parlamenta što ju je izglasalo samo malo više od niti polovice zastupnika toga parlamenta. Na stranu i to što se u istoj rezoluciji odaje priznanje nekim komunističkim partijama koje su otvorile vrata demokratizaciji zemalja kojima su do tada neprikosnoveno vladale (a što se, bez ikakve dvojbe, odnosi na Savez komunista Hrvatske). Ni jedno, ni drugo u Hrvatskoj se nikada ne spominje. No, na stranu sve to.

Evropa 23. kolovoza/augusta odaje počast svim žrtvama svih totalitarnih režima. Svima i svih, to ne valja smetnuti s uma! Hrvatska, međutim, koja se vrlo rado i često poziva na spomenutu rezoluciju, taj dan koristi (zloupotrebljava) kako bi odala počast stvarnim ili samo mogućim žrtvama isključivo jednoga režima, onog pobjedničkog kojemu ta Hrvatska, uz ostalo, zahvaljuje što postoji u današnjim granicama. I time ona, pod krinkom evropejstva, provodi (nastavlja provoditi) najbezobzirniji povijesni revizionizam. I to su činjenice, čak i bez onog Predsjedničinog: i točka!

Ove godine, a da je to povezano s približavanjem predsjedničkih izbora, jasno je valjda i politički polupismenima, upravo je Predsjednica u tome ugrađivanju povijesnog revizionizma u same temelje i hrvatske politike, ali i same Republike Hrvatske, otišla dalje no ikada. Toliko daleko, da je – čak i nakon govora na Kninskoj tvrđavi, čak i nakon intervjua – zna se kojoj publikaciji – ne samo opravdano, nego i nužno reči: i ako je od nje, previše je!

Na ceremoniji svečanoga ukopa (lijesovi pod državnim zastavama!) posmrtnih ostataka tristotinjak ljudi za koje se paušalno tvrdi kako su ubijeni na samome kraju rata, odnosno nakon njegovoga završetka, ona je ponovila svoju poznatu mantru izjednačavanja fašizma, nacizma i “njima srodnih režima”. No, odmah je i zavapila kako su u demokratskom svijetu takvi režimi “moralno i politički osuđeni, a stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena”, ali se “komunizam u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete”. Osudi “nenarodnih, totalitarnih režima, komunističkog i ustaškog, njihovih zločina nad civilima, logora, zatvora, pljački imovine, represije nad mišlju i riječju, te jednopartijske strahovlade” dodala je i osudu “velikosrpskog totalitarizma i njegove agresije na Hrvatsku”. Ovo posljednje posve očekivano, nakon što je predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić potvrdio kako je od nje tražio da se u Hrvatskoj “ne govori stalno o velikosrpskoj agresiji”, pri čemu je naglasak na riječi “stalno” koju se u izvještajima u Hrvatskoj u pravilu preskače,

No, to je bio tek aktualni dodatak. A za one kojima možda nije posve jasno ono što je bitno: KGK je bez ikakve rezerve potpuno izjednačila komunistički (što znači poslijeratni, jugoslavenski) režim s onim ustaškim. I jedan i drugi režim, kaže ona, činili su zločine nad civilima, uspostavljali su logore i zatvore, pljačkali imovinu i u sklopu jednopartijske strahovlade provodili represiju nad mišlju i rječju. Ukratko: jednaki su, isti su. A nisu! I to je činjenica. “Krivnja” progonjenih u naci-fašizmu (pa i pod ustaškom vlašću) svodila se na pripadnost određenoj rasi, naciji i(li) vjeri, dakle ljudi su bili diskriminirani, progonjeni i ubijani zato i samo zato što su se rodili kao Srbi, Židovi ili Romi, zato i samo zato što su voljom i odabirom svojih roditelja bili upisani kao pravoslavni, ili pak Židovi (izraelitička vjeroispovijest, kako se govorilo). U tzv. komunizmu nikoga se nije progonilo zbog nacionalnosti ili vjerske pripadnosti, što ne znači da se nisu sankcionirali ispadi potaknuti rigidnim nacionalizmom, ili na klerikalizmu zasnovanoj netoleranciji i diskriminaciji. U vrijeme ustaša glava se gubila ne samo zbog izgovorene riječi, nego i zbog slušanja programa “neprijateljskih radio postaja”, dok se u tzv. komunizmu zbog “verbalnog delikta” moglo doći u zatvor, pa i izgubiti posao, ali glavu – ne! I to su činjenice, to je ono što treba znati (ali i priznati), ako se upušta u uspoređivanje. Jer, dopustivo je samo uspoređivanje, nikako ne i izjednačavanje, jer za izjednačavanje osnove nema.

Apsolutno je i nedopustivo i nezamislivo, ali istodobno i krajnje opasno u javni prostor autoritetom osobe na najvišoj funkciji u državi plasirati jasnu i nedvosmislenu osudu antifašizma formulacijom kako se komunizam prokrijumčario u demokraciju pod krinkom antifašizma. Čime je otvorena sezona slobodnog lova na sve koji se usuđuju deklarirati kao antifašisti i s pozicija antifašizma kritizirati određene pojave u današnjoj Hrvatskoj. Naravno, i ovdje se prigodno “zaboravlja” činjenica (a i to jest činjenica; i točka!) da su u vrijeme osnivanja stranke koja je iznjedrila aktualnu Predsjednicu, ne samo ljudi iz vodstva te stranke (uključujući i kasnijeg prvog predsjednika neovisne Hrvatske) bili antifašisti, čak i aktivni antifašistički borci iz vremena Drugog svjetskog rata, nego i da je uvjerljivo najveći broj članova HDZ-a bio iz redova dojučerašnjih članova Saveza komunista. Ili za konverite koji mijenjaju stavove i orijentaciju vodeći se oportunizmom i karijerizmom (o drugim, mada iz dana u dan tako vidljivim razlozima nećemo) vrijede drugi i drugačiji kriteriji od onih što se primjenjuju na dosljedne ljude s vrijednostima i načelima kojih se ne odriču za volju karijere i osobnih probitaka? Onima koji bez imalo srama tvrde i ponavljaju kako je Hrvatska u vrijeme Jugoslavije bila s onu stranu Željezne zavjese (dakle u sovjetskom bloku!) vjerojatno je posve normalno na to pitanje potvrdno odgovoriti.

Mada je činjenica (a jest činjenica!) da Jugoslavija nije bila ni u sovjetskom bloku, ni iza Željezne zavjese i da je u vrijeme Drugoga svjetskog rata, a pod vodstvom onoga koga se danas voli etiketirati kao “jednoga od deset mega-zločinaca 20. stoljeća”, u Jugoslaviji i samo u Jugoslaviji (što znači i Hrvatskoj) postojalo oslobođeno područje i da se Jugoslavija i samo Jugoslavija (pa i Hrvatska) oslobodila od naci-fašističke okupacije, ali i od njezinih domaćih prirepaka vlastitim snagama, a samo uz pomoć pri određenim operacijama britanskih i sovjetskih saveznika (borbe za oslobađanje otoka, odnosno oslobađanje Beograda).

O tome kako su totalitarizmi, pri čemu se i opet očito misli samo na jedan, “ubijali kulturu” zaista je ne smiješno, nego bespredmetno govoriti. Dovoljno je usporediti kulturnu scenu Hrvatske (kazalište, glazba, film, publicistika) iz vremena “komunističkog totalitarizma” s ovom u današnjoj Hrvatskoj (koja, otkako je neovisna, kao da se uporno trudi potkopati sve i materijalne i duhovne temelje svoga opstanka).

Predsjednica dalje govori o “krivo shvaćenoj pomirbi” i o “opradavanju osvete”. Koga misli prevariti? Pomirba je floskula koju je, kako bi zadovoljio saveznike iz redova radikalno nacionalističke, točnije rečeno: ustaške emigracije, inaugurirao njezin proklamirani idol i uzor, prvi Predsjednik neovisne Hrvatske, čovjek koji je otvorio onu poslovičnu bocu iz koje je izašao zloduh neoustaštva, mada je on za svoga života uspijevao toga zloduha koliko-toliko držati pod kontrolom. Jasna osuda naci-fašizma i ustaštva, uz priznavanje veličine antifašističke borbe i uz objektivno vrednovanje poslijeratne vlasti, što ne znači negiranje bilo kojeg negativnog aspekta te vlasti, to nije nikakva krivo shvaćena pomirba, jer pomirbe između fašizma (pa i koketiranja s fašizmom i oslanjanja na njega) i antifašizma nema, niti može ikada biti. No, očito takvo jasno stanovište što podrazumijeva bezrezervnu osudu fašizma i bilo koje njegove inačice nije ni svojstveno, ni blisko aktualnoj Predsjednici. Kao ni shvaćanje onoga što je u proteklim godinama toliko puta rečeno, ali što njoj evidentno nije “srcu priraslo”, naime da se uz osudu svih zločina ne smije ispustiti iz vida činjenica (a i to jest činjenica, sviđalo se to Predsjednici ili ne) da su zločinima pobjednika (koji nisu bili politika, ali se jesu dogodili), dakle zločinima osvete, prethodile četiri godine ustaškog terora i nesmiljenog progona (sve zasnovano na zakonu, dakle izraz politike) kojemu su samo u logoru Jasenovac kao žrtve pale desetine tisuća ljudi (to su oni čije kosti Predsjednica, kako ona kaže, i dalje traži i čeka “kompletnu forenziku”?!).

Danas licemjerno plakati nad žrtvama kojima je “uskraćeno pravo na suđenje”, govoriti o svim žrtvama, a komemorirati samo jedne, ne reći što se, kada, kome i zašto događalo, to je besprimjerno silovanje istine, to je svjesno trovanje društvene klime, to je sijanje razdora u ionako već opasno podijeljeno društvo, u javnost indoktriniranu praktično punih trideset godina mitovima, poluistinama i lažima. Da u tome na tako očit način sudjeluje i Predsjednica Republike, to je – usprkos svemu što smo od nje dosada doživjeli – ipak previše.

To je previše, čak i ako je od nje! I točka!

.

Objavljeno tacno.net, 23.8.2019., https://www.tacno.net/naslovnica/i-ako-je-od-nje-previse-je/, pristupljeno 25.08.2019.

Odgovori