Zašto je zaista Rade Šerbedžija 1991. otišao iz Zagreba? Zabilježio: Dragan GAJER, (RTV revija, 1991.), yugopapir.com
srpanj 29, 2018
U Srbu obilježen Dan ustanka naroda Hrvatske: Predsjednica zaboravila na Srb i svoj netom otkriveni antifašizam. tris.com.hr, 28.07.2018.
srpanj 29, 2018

Franjo HABULIN: Istina će uvijek ostati istina! Srb, 28.07.2018.

Predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, Franjo Habulin govorio je u Srbu na proslavi Dana ustanka naroda Hrvatske u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i Srpskog narodnog vijeća.

.

Govor Franje Habulina u Srbu 28.07.2018.

.

Cijenjeni antifašisti,

poštovani sudionici ovoga okupljanja,

dragi prijatelji,

drugarice i drugovi,

Čast mi je biti danas ovdje i obratiti vam se u ime Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Mi ovdje dobro znamo zašto smo se okupili i što obilježavamo. Znaju to dobro i oni koji nas svojom dernjavom i bjesomučnim širenjem laži nastoje omesti – ne samo danas i ne samo ovdje. Baš zato što znaju zašto smo se okupili i što slavimo, tako su i bijesni, i agresivni.

Mi, naime, slavimo početak ustanka koji je završio njihovim porazom. Neporecivim porazom, porazom naci-fašizma i, ovdje kod nas, ustaštva. I mogu oni držati uspaljene govorancije, mogu objavljivati kvazi-znanstvene traktate, mogu falsificirati povijesne činjenice, mogu upregnuti u svoja kola i obrazovni sustav, i medije, i dobar dio politike, istina će uvijek ostati istina.

A istina je samo i jedino to da je 27. srpnja godine 1941. ovdje, u Srbu, počeo organizirani ustanak naroda Hrvatske – Srba, Hrvata i svih koji nisu mogli podnijeti ni okupaciju, ni ustašku strahovladu.

Ustanak što će u svibnju godine 1945. završiti porazom onih koji su osramotili i hrvatsko ime, i hrvatski narod, kao i njihovih mentora koji su ih doveli na vlast.

Da, mi proslavljamo 22. lipnja formiranje prvoga partizanskog odreda u šumi Brezovici pored Siska. Proslavljamo, s razlogom, stvaranje toga prvog oružanog odreda ne samo na području Jugoslavije, nego i u okupiranoj Evropi. I taj se datum opravdano slavi kao Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj.

No, 27. srpnja jest dan ustanka, organiziranog ustanka pod vodstvom Komunističke partije, ustanka što će se proširiti na sve dijelove Hrvatske, a koji će dobiti značajan dodatni zamah nakon kapitulacije fašističke Italije godine 1943.

Zaista je jadno da moram ponavljati, ali moram: ustaška država nije bila hrvatska država. To je bila država terora, zasnovana na zločinu. Od prvoga do posljednjega dana.

Dovoljno je pogledati datume, utvrditi kada se što dogodilo, pa će svatko morati priznati da je ustaška strahovlada počela neposredno nakon uspostavljanja tzv. Nezavisne države Hrvatske, što je bilo 10. travnja. Sisački je odred formiran više od dva mjeseca nakon toga, a ustanak u Srbu počeo je čak više od 3 mjeseca nakon toga. Koje su zločine počinile ustaše u ta dva, odnosno tri mjeseca, koliko je i gdje pobijeno Srba, Židova i Hrvata-antifašista, kada su donijeti rasni zakoni, sve je to nepobitno i neporecivo dokumentirano i na to ne bih trošio više riječi.

Ali, ponavljam, jadno je da o tome opće moram govoriti. Činjenice bi trebale biti dovoljne. Živimo, na žalost, u vremenu kada se činjenicama poklanja premalo pozornosti, a prevagu nad njima imaju laži i fasifikati.

Mi možemo samo sa žaljenjem konstatirati kako aktualna vlast ovaj datum ignorira. Možemo sa žaljenjem, ali i sa zabrinutošću konstatirati kako se ta vlast ni na koji način ne odupire valu povijesnoga revizionizma, dapače – da budem do kraja otvoren – da mu često i pogoduje.

Zato moram, naprosto: moram osuditi kao izraz krajnjeg cinizma i licemjerja izjavu Predsjednice prije nekoliko dana u Jasenovcu kada je rekla da Hrvatska nastavlja brigu o kolektivnom sjećanju na zločine koji su se tamo dogodili. To jednostavno nije istina! Jer, da jest – zar bi ta ista Predsjednica gotovo u tajnosti, sama odlazila u Jasenovac, izbjegavajući kolektivno komemoriranje pokušaja proboja logoraša iz toga najstrašnijeg ustaškog logora?

Da je to istina, zar ne bi bili obnovljeni – uz ovaj ovdje – glavni spomenici Narodno-oslobodilačkoj borbi, poput onih u Podgariću i na Petrovoj gori, da ne nabrajam dalje iz popisa gotovo tri tisuće uglavnom namjerno uništenih spomen obilježja antifašističkim borcima i žrtvama fašizma?

Nije – na žalost – istina ni to da je Hrvatska, mislim na vlast, prihvatila odgovornost temeljenu na poznavanju istine. Svakodnevno svjedočimo upravo suprotnome, pa i uz formulu ponovljenu i sada u Jasenovcu, onu o osudi, bez ikakvog diferenciranja, svih totalitarizama – i nacizma, i fašizma, i komunizma. Što bi trebalo značiti i onih koji su zaslužni za podizanje ustanka i oslobođenje zemlje, onih koji su Hrvatskoj vratili njezinu obalu, otoke i Istru i dali joj njezine današnje granice.

Ako nije riječ o nepoznavanju bitnih povijesnih činjenica, onda je riječ o namjeri, o zloj političkoj namjeri!

I zato se moramo ne samo za žaljenjem i zabrinutošću, nego i sa strahom upitati: kamo to vodi? Omalovažavanje Narodno-oslobodilačke borbe, onih koji su je poveli i doveli do pobjedonosnog završetka, a osobito maršala Tita, to omalovažavanje i blaćenje nije od jučer.

Ali, ono nikada nije bilo tako snažno kao danas. Nikada se do sada nije tako uporno, tako glasno i tako agresivno gurala teza o partizanima kao o zločincima i o ustašama, a u Srbiji o četnicima, kao o patriotima koji su ili bili prisiljeni surađivati s okupatorima, ili se suzdržavati od akcija protiv njih – a zbog brige za vlastiti narod.

Bili smo proteklih dana zasuti euforičnim izjavama i komentarima o ponovno pronađenom hrvatskom jedinstvu. A zapravo, bili smo suočeni s besramnim prisvajanjem jednog sjajnog sportskog uspjeha, kako bi ga se iskoristilo u jeftine političke svrhe. To sam morao reći, jer itekako utemeljeno oduševljenje građana uspjehom na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Moskvi, zloupotrijebljeno je da bi se progurala teza o Hrvatskoj koja “vapi za jedinstvom”.

U prijevodu to nije ništa drugo nego poziv na uspostavljanje jednoumlja, i to sa crnim predznakom. U tome i takvome jednoumlju za nas – antifašiste i melobrojne još žive antifašističke borce – nema mjesta.

A inicijatori raznih referenduma žele – u krajnjoj liniji – uskratiti, negirati mjesto najprije predstavnicima, a potom i pripadnicima manjina. Zaboravlja se pri tome kako su striktno poštivanje ljudskih i manjinskih prava, slobode i dostojanstva čovjeka, bez obzira kakav je i kako razmišlja, bili ključni preduvjeti za primanje Hrvatske u Evropsku uniju. I zanemaruje se činjenica da se takvim inicijativama nanosi trajna i golema šteta ugledu Hrvatske u svijetu.

Ne želim biti katastrofičan, ali moram se upitati: a što je sljedeće na redu, tko će doći na udar? Nisu tako daleko vremena, mada se to gura u zaborav, kada se na trgovinama pisalo: zabranjen ulaz psima i Židovima. Trebamo li se bojati opet nečega sličnoga? Na zakonu zasnovane diskriminacije, zatvora, logora? I tko se mora bojati? Za koga još neće biti mjesta u Hrvatskoj “koja će misliti kao jedan”?

A mjesta mora biti za sve nas. Bez obzira na uvjerenje, na svjetonazor, na naciju, rasu ili vjeru. Ponovit ću još jednom: za nas mjesta mora biti!

Svi smo mi dio povijesti ove zemlje. Mi smo živi dio ovoga društva. S time da mi – antifašisti – baštinimo i promičemo upravo one vrijednosti bez kojih današnje neovisne Hrvatske ne bi bilo. Antifašisti su se za njih borili i izborili i neće od njih odustati, niti će ih se odreći, jer to bi značilo da se odričemo sami sebe, ali i naše slavne prošlosti.

Bez nas, odnosno guranjem nas i antifašizma kao sklopa vrijednosti u drugi plan, izvrtanjem činjenica ne samo o onome što je bilo, nego i o onome što jest, Hrvatska se opasno približava taboru onih u Evropi koji vuku prema krajnjoj, otvoreno neofašističkoj opciji koja – na žalost – počinje prevladavati na Starome kontinentu.

Bojim se da veći dio naše javnosti to još ne shvaća, ili shvaća a ustručava se izreći ono što misli, bez jasne podrške od onih na političkoj sceni koji ne bi smjeli oklijevati ni trenutka kada treba ustati u obranu vrijednosti antifašizma. Jer, nemojmo se zavaravati, braniti antifašizam danas i ovdje, to znači ustati u obranu Hrvatske i njezine budućnosti.

Oni kojih se danas ovdje sjećamo, svi oni hrabri ljudi koji su ustali na oružje prije punih 77 godina, oni su branili Hrvatsku i polagali temelje njezine bolje budućnosti. Nisu oni bili protiv hrvatske države, ali jesu bili i dobro je što su bili, protiv golog terora, protiv rasnih zakona, protiv netolerancije na bilo kojoj osnovi i protiv diskriminiranja i ubijanja isključivo na osnovi pripadnosti određenoj naciji, ili vjeri, odnosno pristajanja na određeni svjetonazor.

Baš tako i mi danas ovdje, sjećajući se njih, obilježavajući Dan ustanka naroda Hrvatske, podižemo svoj glas u obranu demokratske, civilizirane, otvorene, tolerantne Hrvatske, Hrvatske koja će biti na ponos svakome svojemu građaninu.

Takva je Hrvatska naš ideal, takva je Hrvatska naš cilj.

I u takvoj će se Hrvatskoj, a ja u nju ne sumnjam, ponosno i primjereno svake godine, u godinama i desetljećima što su pred nama obilježavati Dan ustanka kao jedan od najznačajnijih datuma u njezinoj novijoj povijesti.

Neka živi slobodna, demokratska i neovisna Hrvatska!

Vječna slava svima koji su položili živote, u Drugome svjetskom ratu i u Domovinskom ratu, za takvu Hrvatsku!

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Odgovori