Ženska strava. Piše Dragan GROZDANIĆ, portalnovosti.com
ožujak 9, 2019
Tragikomedija u 6 činova. Piše Barbara ĐURASOVIĆ, dulist.hr
ožujak 10, 2019

Dubrovnik dobiva neobičan muzej, prvi takav u Hrvatskoj: nostalgija će neke ‘puknuti na najjače’, a među brojnim artefaktima naći će se i erotski stripovi, legendarni telefon, Jugo… Piše Bruno LUCIĆ, slobodnadalmacija.hr

Za novine su se okupili Krešo, Nino i Kristina. U prostoru TUP-a (Tvornica ugljenografitnih i elektrokontaktnih proizvoda) u Gružu u tijeku su građevinski radovi koji dvojica mladića obavljaju sami, a razgovor za Spektar Slobodne Dalmacije poslužio je kao predah.

– Cijela ekipa se bavi nekakvim kulturnim i kreativnim radom, stoga smo htjeli malo “evoluirati” i poduzetništvo usmjeriti u tom smjeru. Želja nam je bila da to ostane u domeni kreativnog, da se bavimo kulturom, a da u jednu ruku sve to bude i društveno-odgovorno, započinje idejni začetnik.

Od same pojave ideje do početka skladištenja prvih eksponata prošlo je dvije godine.

– Čim se ideja rodila, pomalo smo počeli skladištiti predmete i namještaj, krenulo se zahuktavati. Prvo su bili razgovori, počeli smo s pričom o izložbi i muzeju i to se relativno brzo iskristaliziralo u ovaj projekt. Naravno, nije to odmah bila jedna jasna i vidljiva zamisao, nego se ona vremenom razvijala, gradila i mijenjala. Još uvijek nadograđujemo neke stvari. Naime, u početku se mijenjao koncept, a sada se mijenjaju dizajnerska, vizualna ili arhitektonska rješenja. Sad radimo na rješenjima što se tiče interijera. Kad smo počeli, u vidu smo imali nešto sasvim klasično, ali nam se pridružio Tomi i kao profesionalni arhitekt malo “otvorio oči”, objašnjava Krešo.

Kako je njihov plan vremenom dobivao jasne obrise, tako se širila i sama ekipa. Trebali su im stručnjaci u pojedinim područjima. Skladište koje se nalazi nedaleko od samog prostora budućeg muzeja je “Jugoslavija u malom” jer sve u tom prostoru proizvedeno je ili dolazi iz vremena bivše države. Ljude su pozvali da im se jave, da im ispričaju vlastita sjećanja, podijele osobne dokumente, slike, doniraju predmete… Uglavnom su se odazvali ljudi iz Dubrovnika, a manje iz ostatka Hrvatske.

Dodaju i da imaju suradnike koji im pomažu oko specifičnih stvari – Katarina Bijelić Beti, prevoditeljica im radi prijevode tekstova s hrvatskog na engleski jer su im ciljana publika i domaći i stranci.

Savjetnica s Tenerifa

Sve su to prijatelji koji im pomažu i savjetuju. Štoviše, imaju jednu “vanjsku suradnicu”, Dubrovkinju s Tenerifa koja se angažirala za Muzej crvene povijesti.

– Prijateljica Matea Mage nam skuplja materijale koji se tiču sjećanja na socijalizam. Stvarno je dobra i vrijedna u tome, potiče ljude da nam pomognu. Dosad nam je nabavila dosta materijala (fotografije, priče). Kako na odmor na Tenerife dolazi velik broj ljudi iz Hrvatske, ona ih upoznaje i informira ih o našem projektu. U neposrednom kontaktu s otvorenom osobom kao što je Matea oni se lakše odlučuju na doniranje takvih stvari. Zadnje smo njenim posredstvom iz Osnovne škole u Brelima dobili slike od četiri generacije iz šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih pa sve do početka devedesetih godina. Iako smo bili uvjereni da će skupljanje materijala u vidu sjećanja ići dosta lakše, ljudima je ipak potrebno malo ohrabrenja, kaže Kristina.

Predmete su manje-više kupovali, najviše u Zagrebu, pogotovo krupne stvari. Jer, ljudi su stari namještaj ili bacili ili iskoristili u apartmanima pa se tako ti djelići Jugoslavije drže u “privatnim smještajnim jedinicama”.

– Imamo koncept, znamo što nam treba i gdje će nam se što uklopiti, složni su.

Na žalost, ne možemo izložiti baš sve što nam ljudi žele donirati. Svaki predmet ima točno svoje mjesto u postavu – tema je jako opsežna, a limitirani smo s prostorom tako da moramo pratiti priču, jasna je Kristina.

– Potraga je počela iz puke potrebe, gledali smo što od prostora ima u Lapadu, u povijesnoj jezgri, čak smo gledali prostor u Mokošici, ali nam to nije odgovaralo pa smo na kraju došli do TUP-a. Bio je to posljednji prostor koji smo obišli i brzo smo se za njega odlučili. Prostor je iz doba Jugoslavije, točnije iz 1953., autentičan je i u vlasništvu radnika koji su dioničari što mu isto tako daje jedan “socijalistički šarm”. Na kraju se kao društvena-odgovornost pokazala činjenica što kulturni sadržaj mičemo iz same povijesne jezgre. Malo širimo kulturnu ponudu Dubrovnika, ne samo da se sve “nabija” unutar zidina, nego da sadržaja ima i u Gružu ili Lapadu, pojašnjava novinar.

O svom su naumu pravovremeno obavijestili i gradske oce.

– S nekoliko smo institucija iskomunicirali našu ideju i oni su svi manje-više pozitivno reagirali. Nismo tražili nikakvu financijsku potporu. Imamo tu društveno-odgovornu komponentu, ali je ipak riječ o poduzetništvu. Da smo udruga ili nešto slično onda bi mogli tražiti novac, ali ovako smo našu ideju htjeli prezentirati javnim tijelima, vidjeti što oni misle, kako reagiraju i mislim da su svi dobro reagirali. Obavijestili smo gradonačelnika Mata Frankovića i Turističku zajednicu grada Dubrovnika i oni su nas načelno podržali. Štoviše, najavili su svoj dolazak prilikom otvorenja, govori Krešo.

Nije sve stalo na informiranju i razgovorima, nego su uspostavili i važne međumuzejske veze.

– Ostvarili smo suradnju s Muzejom Domovinskog rata jer je to muzej suvremene povijesti u Dubrovniku koji ima eksponate iz razdoblja kojim se mi bavimo. Kad smo im došli s našom idejom, stvarno su bili susretljivi i dosta su nam pomogli te im ovom prilikom zahvaljujemo. Isto tako, zahvaljujemo Mariji Curić iz Muzeja prekinutih veza i Ivanu Širiću iz riječkog muzeja Peek & Poke koji su nas na početku usmjerili kojim putem krenuti, kazuje Krešo.

Nisu tražili nikakva sredstva – sve sami financiraju, što putem crowdfundinga, što putem kredita, vlastitom ušteđevinom ili poticajima za samozapošljavanje. Ova poduzetna ekipa uspjela je zaokružiti financijsku konstrukciju bez lipe vanjske pomoći. Muzej će imati tri odjeljka: Socijalizam u teoriji, Socijalizam u praksi i Socijalizam u sjećanju.

Šetnja kroz povijest

– Te tri cjeline zamišljene su kao jedna šetnja, posjetitelj takoreći ide jednom zamišljenom putanjom, prati je i prelazi iz jedne sobe odnosno iz jedne cjeline u drugu. U prvoj će se upoznati s teorijskim dijelom kako bi dobio osnovu – pogotovo turisti koji ne znaju ništa o tome. Objasnit ćemo im kako je ideja socijalizma došla u Hrvatsku, kako se rasprostranila, koji su bili njezini ciljevi. Potom prelazimo u drugu cjelinu koja se opet dijeli na dva djela: jedna je stan iz vremena socijalizma i tu će biti sve svakodnevne stvari koje su se tada koristile – od namještaja do kućanskih aparata.

Upotpunit ćemo to infografikama, pričama, svjedočanstvima, jedna je to vrsta proširene stvarnosti kao neki dodatni element. Onda dolazi taj skriveni dio – tamna soba. Tu će biti stvari ili informacije koju šira javnost tada nije znala ili se nije smjelo o njima pričati. I jedno i drugo ćemo prikazati neutralno. Na kraju dolazi dio “Socijalizam u sjećanju” za koji još skupljamo fotografije, priče, predmete i slično. Kada prođe sve te cjeline, posjetitelj će se naći u jednom prostoru za druženje gdje će moći razmisliti o svemu što je vidio i ocijeniti kakvo je to vrijeme bilo. Tu će biti Jugo i – nadamo se – Kiosk K67. Želimo to sve prikazati, pritom ne donoseći sudove, govori Kristina.

Krešo teorijskom dijelu daje posebnu važnost je vlada veliko neznanje.

– Pored stranaca, ni mnogi domaći ljudi ne znaju da uopće postoji razlika između komunizma i socijalizma. Neki dan me baš jedna prijateljica iznenađeno pita: “Što – socijalizam i komunizam nije isto? Kako nije?!“ Jako je bitno, posebno za mlade, da ako već želimo prikazati kako se živjelo, prvo im moramo dati neki teorijski temelj iz čega je to sve proizašlo da bi se mogli razumijevati pojmovi i da bi se onda moglo ići dalje.

Do sada su skupili više od 600 predmeta!

– Nismo brojali baš svaku značku, ali vjerujemo da toga ima i puno više. Neće svi predmeti biti prikazani jer za to nemamo mjesta. Cijeli koncept do kojega smo došli je upravo to – damo posjetitelju teorijsku pozadinu i potom on prolazi dio koji je objektivan, ispunjen statistikom i dosta suhoparan jer ta statistika ne otkriva previše. Recimo, 2 milijuna Hrvata je 1971. išlo van Hrvatske na odmor. To nekome može značiti puno, a nekome to ne znači ništa! U zadnjem dijelu im želimo prikazati i tu subjektivnu stvarnost, zapravo želimo sudariti dvije stvarnosti.

Netko se možda zgražao zbog nestašice hrane i deterdženta ili na model vožnje par-nepar, a netko se snašao pa u posljednjem slučaju promijenio broj na tablici. Svakako, interesantno je vidjeti kako su se ljudi nosili s tim pojavama. Ovim bi putem stvarno voljeli pozvati sve one koji imaju karakteristična sjećanja koja dobro opisuju period socijalizma u Hrvatskoj, da nam se jave, da to podijele s nama i s „orbijem“, apelira Krešo.

Nino pak otkriva što mu je od predmeta privuklo najviše pozornosti.

– “Zanimljivo smiješni” su mi seks-stripovi iz 70-tih i početaka 80-tih gdje imamo ilustracije koje ne možemo vidjeti danas. Osim toga, tu je košarkaška lopta s potpisom Dražena Petrovića i njegovih suigrača – to nam je sigurno jedan od “top-eksponata“. Imamo čak malih “unučića”, bočica alkohola, najstarija je iz 1961. godine. Možda ih i probamo! (smijeh). Zanimljiva je tehnologija kao što je Iskrin telefon koji je prikazan u Muzeju suvremene umjetnosti u New Yorku, mini portable televizija koju planiramo nadograditi određenim softverom tako da ona bude interaktivna i da ljudi mogu vidjeti što se tada prikazivalo na televiziji. Meni je osobno zanimljiva i literatura koju smo nabavili. Imamo stare novine gdje se može vidjeti vijest o dolasku Kennedyja, Nasera ili Mugabea. Sadržaj je šarolik, opisuje Nino.

Ljudi koji su im dali svoje osobne predmeti čuvali su ih negdje po ormarima jer za njih imaju emocionalnu vrijednost. Raduju se što će se njihov materijal iskoristiti za nastanak jedne kompaktne priče.

– Čini mi se da su nas oni koji su donirali neki predmet prepoznali kao mlade ljude koji ovo sve skupa ne žele izbanalizirati niti ispolitizirati, nego u nama vide normalne ljude koji stvarno žele napraviti mjesto gdje će se moći vidjeti taj dio naše povijesti i gdje će netko možda započeti vlastito istraživanje. Nitko neće postati “doktor znanosti” od prolaska kroz naš postav, ali će dobiti neko osnovno znanje. Za sve one koji se žele malo udubiti, tu će biti i mala knjižnica sa stručnom literaturom, tu ćemo biti i mi, a tu je na kraju krajeva i internet! Sve skupa, mislim da je ustvari reakcija ljudi bila: „Hvala Bogu, evo netko normalan koji samo ne skuplja, nego netko tko priča i uči o nečemu!“, prepričava Krešo.

Nemamo veze s politikom

No, koliko je teško raditi na Muzeju crvene povijesti, a ne upasti u ralje politike?!

– Nije uopće teško, zato što nitko od nas nije politički involviran u neku stranku ili slično. Ne bih htio reći da smo apolitični jer nismo, ali nitko nije politički aktivan. Drugo, što cijelo vrijeme naglašavamo, svi smo rođeni krajem 80-tih ili početkom 90-tih tako da nemamo nekakva sjećanja iz vremena Jugoslavije. Možda će to nekome izgledati hladno i grozno da se mi tako odnosimo prema jednom dijelu povijesti u kojemu je netko proveo veći dio života, ali mi smo tada imali dvije-tri godine, godinu dana ili “nula godina” jer netko još nije bio u najavi (smijeh). Glavna zabluda ljudi sa strane je uvjerenost da se mi poistovjećujemo s tim periodom.

Nemamo potrebe za tim jer nismo živjeli u tom razdoblju! Ako ćemo baš brojati politička krvna zrnca naših predaka, znamo da je tu bilo i ovih i onih, ali to nama ništa ne znači i ne opterećujemo se time. Zapravo, to nam je neki poticaj da bolje shvatimo naše roditelje, pa i cjelokupno društvo. Četrdeset i nešto godina ono se razvijalo u jednom smjeru i mi danas praktički baštinimo još dosta toga – počevši od načina života, načina razmišljanja pa sve do odgoja. Na kraju krajeva, odgojili su nas ljudi koji su odgojeni u socijalizmu, obrazlaže Krešo te nastavlja:

– Ni 1945. u glavama ljudi nije se dogodio nekakav “rez“, a najbolji argument za to je da su žene 1946. po prvi put na ovim područjima zakonom izjednačene s muškarcima. Negdje je to funkcioniralo, a negdje nije. Tako i devedesetih kad se raspala Jugoslavija i kad je Hrvatska dobila neovisnost – sigurno nije odjedanput zaživjela demokracija i jako je bitno da shvatimo te procese, napominje Krešo.

Nema segmenta koji nisu obradili: od svakodnevnog života, obrazovanja, JNA i služenja vojnog roka, politike, međuljudskih, vanjskopolitičkih i unutarnjih odnosa…

– Bitno je naglasiti da nismo ulazili u dubinu. Sve će to biti kratki tekstovi i nema potrebe da ljude koji to dođu na pola sata ili sat vremena zamaramo s velikim količinama teksta – pogotovo u svijetu interneta. Prezentirati ćemo osnovne podatke, one koji su bitni za kontekst. Uhvatili smo se svih tih specifičnosti, negdje smo ulazili možda mrvicu dublje u tematiku, ali smo se cijelo vrijeme držali dosta skraćeno.

Računamo na to da ljudska koncentracija traje jedan školski sat, sve izvan toga bilo bi “mučenje”. Ima ljudi koji to uče godinama, pišu se knjige o jednoj godini u vremenu socijalizma, prave se izložbe o jednom desetljeću tako da nemamo potrebe previše ulaziti u dubinu nego isključivo prikazati najvažnije. Ubacit ćemo neke zanimljivosti da pobudimo znatiželju, da zainteresiramo, pa i da i ovi s određenim predznanjem dođu i kažu:: “Vidiš, nisam znao ovaj podatak!“ Muzej crvene povijesti je projekt koji nadilazi sam postav – organizirat ćemo i projekcije, predavanja, tribine. Živimo u digitalnom vremenu, mogućnosti ima raznoraznih, nije sve u fizičkom, sadašnjem, najavljuje Krešo.

Centralnu ulogu u Jugoslaviji pa tako i u tadašnjoj SR Hrvatskoj imao je Josip Broz Tito. “Maršal” će isto tako biti prisutan u izložbi, ali i sve ono što je on svojim likom i djelom izazivao.

– Kult ličnost je svakako dobio jednu svoju temu jer ima dosta predmeta vezanih uz njega. Kad smo ljudima rekli da tražimo njihova osobna sjećanja, većina ih se javila govoreći kako imaju sliku i biste Tita ili nešto takvo slično. To je recimo jedan pokazatelj koliko su socijalizam, pa i Tito kao centralna figura cijelog tog perioda, još uvijek ukorijenjeni u današnjici. Tito ima jedan svoj manji dio u svemu tome, ali se isto tako provlači kroz neke druge teme, potvrđuje Krešo.

Negativni prizvuk

S obzirom da dolazi iz domene dizajna, s par je riječi opisala jugoslavenski dizajn.

– Jugoslavenski dizajn je izuzetno zanimljiv. Predmeti koje smo kao djeca uzimali zdravo za gotovo danas dobivaju posve novu dimenziju, tako na primjer na dnu Iskrinog telefona piše da je dobio “Design Award”, dok je kiosk K67 kraj kojeg smo prošli na tisuće puta nikad ne obraćajući pozornost na njega u biti genijalan primjer modularnog dizajna (kiosk se nadogradnjom modula može slagati u razne forme).U to vrijeme kolektivnih zasluga nije bilo posebnog isticanja pojedinaca, nije bilo tzv. ‘Design super stars ‘, u odjelima tvornica radili su čitavi timovi koji su oblikovali tadašnju svakodnevicu, a većina je tih ljudi široj javnosti ostalo anonimno.

Danas polako taj fenomen postaje zanimljiv, te je u zadnjih par godina bilo nekoliko izložbi koje su se bavile nepoznatim imenima dizajnera i dizajnerica koje stoje iza oblikovanja tih predmeta. “Porculanski sjaj socijalizma” koji se bavio dizajnom tvornice Jugokeramika te ‘Skriveni dizajn/ Odjel dizajna Končar 1971. – 1990.’ “Form follows function” – na prvom je mjestu funkcionalnost, a potom dolazi forma – ta dva kriterija se moraju zadovoljiti. Iz Jugoslavije postoji prekrasni primjeri kojima se današnji mladi dizajneri stalno vraćaju te iz njih crpe inspiraciju, pogotovo zadnjih par sezona. Direktna je inspiracija brutalizam i dizajn osamdesetih, govori dizajnerica.

Poduhvat je dočekan brojnim pohvalama i podrškom, ali i ponekom kritikom, između ostalog da su jugonostalgičari. No, zašto jugonostalgija ima tako negativan prizvuk?!

– Iskreno, ne znam jer je ne osjećam! Ne znam zašto je negativan, a zašto pozitivan pojam. U brojkama, od stotinu dobivenih komentara, dva su bila negativna i to na način da su ljudi napisali da smo jugonostalgičari i da su nam majke orjunašice, ali to je sasvim nebitno. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali mi bez obzira na to pozivamo sve ljude da dođu i vide naš gotovi projekt pa će se valjda i te negativne reakcije pretvoriti u smiješak, optimističan je Nino.

Iako je Muzej u Dubrovniku, naglasak nije na socijalizmu u gradu podno Srđa.

– Htjeli smo izbjeći specificiranje Dubrovnika i posjetitelje upoznati sa situacijom u cijeloj Hrvatskoj. Kroz razgovor s ljudima mi je puno njih reklo: “Da, Dubrovnik ustvari i nije bio slika pravog socijalizma u Jugoslaviji, u njemu su se rađale najljepše stvari – bio je ‘svjetleći izlog’ prema svijetu – ako zanemarimo Daksu.” Dubrovnik je, kao i danas, imao neki drugačiji status od ostatka Jugoslavije. Ako pogledamo samo slike Dubrovnika iz vremena socijalizma i recimo slike Šibenika 60-tih, uočljiva je velika razlika – barem iz ovih osobnih fotografija koje smo dobili. Želimo biti pravedni prema našoj hrvatskoj, socijalističkoj povijesti te je što šire prikazati, a ne prema dubrovačkoj socijalističkoj povijesti, uspoređuje Nino.

– U Dubrovniku se sve uglavnom vrti oko Dubrovnika, a voljeli bi da naši ljudi nauče nešto što se ne tiče samo grada i baš zato smo uzeli cijelu Hrvatsku da mi pokažemo kako se živjelo u ostatku Lijepe naše, nadovezuje se Krešo.

U skladištu je poklon iz Festivalske palače u vidu ogromne fotografije koncerta američkog pijaniste Vana Cliburna u atriju Kneževa dvora u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara iz 1967. Tu je i narančasti osvježivač zraka koje su u šali nazvali “R2D2” jer liči na prepoznatljivog robota iz Zvjezdanih ratova. Nazire se na ormaru i šivaća mašina Bagat, ima i erotičnih časopisa, narančasta pisaća mašina proizvedena u Bugojnu na kojoj piše “Made in Yugoslavia”… Međutim, još uvijek imaju listu željenih predmeta pa tako traže Picassov plakat “Bitke na Neretvi”. U potrazi su i za RIS kondomima (ako ih netko nije uspio iskoristiti u mladosti), ploča Parafa bila bi isto tako “fora” kao i Bernardo Bernardi stolica, a fali i donjega veša iz vremena socijalizma.

Pikanterija jer zapravo da im fali materijala iz područja erotike koji bi – a nasmijali su se tu svi – mogao ići u “tamnu sobu” jer se očito o tome isto tako nije previše govorilo, a bome ni pokazivalo. U prostoru Muzeja s ponosom pokazuju stol za “tamnu sobu”, pravi je to stol u stilu “Uprave državne bezbednosti”.

– Voljeli bismo nabaviti još tehnologije. Na primjer, digitron DB 800 koji je bio prvi džepni kalkulator proizveden u Europi, nastao je u Bujama u Istri. Također, želja nam je nabaviti prvi hrvatski kompjuter uopće – “Galeb” i njegov nasljednik “Orao”. Za bilo koja od ta dva bi isto bili vrlo zahvalni, govori Krešo.

Začuđeni su da nitko nema originalnu bocu Pipija koju već dugo traže, ali zato imaju dvije zanimljive priče o Cockti i Coca Coli.

– Slovenski student arhitekture Sergej Pavlina za prvi plakat Cockte osmislio je polarnog medvjeda koji pije Cocktu. Taj je prizor danas, pedeset godina kasnije, vidljiv na reklama Coca Cole. Da ne ispadne da je on bio baš prvi koji je priredio plakat s polarnim medvjedom, mislim da je u Francuskoj 1927. izašao takav plakat. Uglavnom, Pavlinovu ideju iz tadašnje uprave Cockte nisu odobrili, već su odabrali rješenje jedne djevojke, ispričao je Nino.

Drugu priču koja dolazi iz odjeljka sjećanja podijelila je Kristina.

– Javio nam se jedan Korčulanin koji je kao dijete doživio dolazak Coca Cole. On je mislio da je to čudo od napitka, da će moći letjeti kad to proba, ali kad je probao bio je jako razočaran ustvrdivši da je to bilo nešto najodvratnije što je probao. Tada Cola nije bila kao danas, bila je puno “grezija”, ali za njega je to bilo veliko razočaranje.

Kroz cijeli ovaj proces i ovi mladi ljudi su puno toga naučili.

– Osim Ivana, koji je povjesničar, svi smo nešto znali, netko manje, netko više, ali znali smo o socijalizmu iz svojih područja kojima smo se inače bavili. Dakako, neko široko znanje nismo imali. Stvarno mi je vrlo zanimljivo bilo dosta toga. Jedan od podataka koji mi prvi padne na pamet jest činjenica da je zdravstvo tada bilo besplatno. Naravno, netko je to sve plaćao. Unatoč tome što je bilo “besplatno“, skoro četvrtina svih rashoda u zdravstvu 1972. činila su bolovanja. Dakle, opet su ga ljudi previše iskorištavali! Taj podatak baš lijepo oslikava sve nas, ističe Krešo.

I Nino je nadogradio svoja znanja o socijalizmu.

– Moje znanje o Jugoslaviji i socijalizmu se općenito proširilo. Prije nisam znao puno toga dok nismo svi skupa ušli u ovaj projekt i počeli istraživati, a Ivan je vodio cijelo istraživanje jer je povjesničar. Kroz školovanje se nisam puno upoznao sa socijalizmom i sa životom u Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije pa sam sada puno toga naučio i nadoknadio. U svemu sam našao nešto zanimljivo, u svakom pogledu – od statistike do principa par-nepar za kojeg sam tek nedavno čuo. Neprestano se iznenadiš i naučiš nešto novo, otkriva Nino.

Kristina govori kako na području bivše Jugoslavije ima sličnih muzeja kao Muzej crvene povijesti, ali se ti muzeji bave samo jednim aspektom života u Jugoslaviji, primjerice kulturom ili stanovanjem, dok će dubrovački muzej obuhvatiti širu sliku života u socijalizmu.

– Meni je taj period uistinu zanimljiv. Nešto sam o njemu znala, ali sam se kasnije šokirala koliko zapravo nisam znala. Recimo, kad smo počeli tražiti i skupljati te predmete, ja sam već imala plan što ćemo uzimati, kako bi to trebalo izgledati pa smo otkrili toliko stvari za koje nismo znali što su uopće i čemu služe. Primjerice, elektromagnetski vibrator za masažu „Zuhra“ smo prvo kupili, a kasnije smo istraživali što je to točno. Otkrili smo i veliku količinu aparata na struju koje nikada prije nismo vidjeli. Naime, kad se počelo s elektrifikacijom, onda je “sve živo” bilo na struju kao na primjer nož za rezanje kruha, zaključuje Kristina.

Nakon razgovora slijedi nastavak građevinskih radova, šale se na svoj račun priznavši kako “sami ruše” ono što im ne treba, a za sve drugo zovu meštre. Već su sklopili ugovore s nekoliko agencija koji će im autobusima dovoditi goste. Muzej crvene povijesti otvorit će svoja vrata u proljeće. U središtu Gruža procvjetat će tako jedan crveni cvijet, jedan crveni muzejski svijet.

.

Objavljeno slobodnadalmacija.hr, 05.02.2019., https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/dubrovnik/clanak/id/587720/dubrovnik-dobiva-neobican-muzej-prvi-takav-u-hrvatskoj-nostalgija-ce-neke-39puknuti-na-najjace39-a-meu-brojnim-artefaktima-naci-ce-se-i-erotski-stripovi-legendarni-telefon-jugo, pristupljeno 10.03.2019.

Odgovori