Američki plan za plin. Piše Tomislav JAKIĆ, portalnovosti.com
kolovoz 18, 2020
Sizifov efekt. Piše Ivo ANIĆ, tacno.net
kolovoz 19, 2020

Dan kada su pali balvani. Piše Jerko BAKOTIN, portalnovosti.com

Na 30. godišnjicu ‘balvan-revolucije’, koja je najavila eskalaciju nasilja, u Novostima rekonstruiramo tadašnju spiralu straha i međusobnih optužbi. Dok su rijetki mirotvorci činili sve što su mogli da se izbjegnu oružani sukobi, dominantna srpska i hrvatska politika stavile su Srbe u Hrvatskoj između čekića i nakovnja, od čega se do danas nisu oporavili

 

U ponedjeljak 17. kolovoza bit će točno 30 godina otkako su se na cestama u okolici Benkovca i Knina pojavile prve barikade od kamenja ili debala. Iako je to bio samo jedan u nizu događaja koji su te 1990. izazivali sve jaču eskalaciju, upravo je ‘balvan-revolucija’ – kako su hrvatski mediji nazvali blokiranje cestovnih i željezničkih komunikacija usred turističke sezone – simbolički najavila da sukobi u Hrvatskoj i Jugoslaviji neće ostati samo na retoričkoj razini. Među te događaje svakako treba ubrojiti nacionalističku euforiju koja je zahvatila Hrvatsku nakon što je na izborima tog proljeća vlast osvojio HDZ – i koja dijelom jest bila odgovor na prethodno Miloševićevo ‘događanje naroda’, odnosno nacionalističku mobilizaciju koju je predsjednik predsjedništva SR Srbije instrumentalizirao ne bi li ostvario hegemoniju u Jugoslaviji nauštrb ostalih naroda i republika. Treba ubrojiti i HDZ-om vođen početak preimenovanja imena ulica i trgova koja su asocirala ne samo na komunizam, nego i na NOB i na zajedničku prošlost Hrvata i Srba. Potonje se time simbolički isključivalo iz Hrvatske, mada ih je u zemlji 1991. živjelo 581 tisuća, uz dodatnih 106 tisuća Jugoslavena. Tu su, dakako, i amandmani na hrvatski Ustav iz srpnja kojima je proglašena državna suverenost Hrvatske, a ćirilici promijenjen ustavni status, najave o redefiniranju statusa Srba u Hrvatskoj i ukidanja njihove formalne potpune ravnopravnosti, kao i puzajuće pripuštanje ustaštva u javni prostor – od famozne Tuđmanove izreke o karakteru NDH nadalje – što je probudilo traume i strah srpskog stanovništva od ponavljanja 1941.

Za mnoge Srbe u Hrvatskoj prvi mitinzi koji su ih uznemirili bili su oni HDZ-ovi, a ne Miloševićevi, pa su svoje prihvaćanje srpskog nacionalizma shvaćali tek kao reakciju na onaj hrvatski, govori Nikola Vukobratović

Na sve je to vodstvo Srpske demokratske stranke odgovorilo nizom nepametnih, opasnih, pa i ilegalnih te destruktivnih poteza – od osnivanja ‘Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like’ 6. lipnja 1990., preko donošenja ‘Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda’ koju je donio ‘srpski sabor’ u Srbu 25. srpnja, pa do raspisivanja monoetničkog referenduma o autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj, zakazanog za 19. kolovoza. Upravo su protivljenje republičkih vlasti referendumu i pokušaj republičkog MUP-a da oduzme oružje rezervnog sastava policije iz postaja u Kninu, Obrovcu i Benkovcu poslužili kao okidač za pobunu koju je predsjednik SDS-a Jovan Rašković nazvao ‘ustankom bez oružja’. Rašković je i sam i te kako galvanizirao srpski nacionalizam: u dugom nizu istupa spomenimo tek da je prilikom tadašnjeg obilježavanja Dana ustanka rekao da ustanak ‘nije podigla nikakva politička partija, već srpski narod’. Time je redizajnirao čitavu socijalističku i antifašističku interpretaciju tog događaja u proteklih pola stoljeća. ‘Bio je to’, piše profesor Drago Roksandić, ‘osobni poklon dr. Raškovića dr. Tuđmanu’. No Raškovića su uskoro odmijenili još radikalniji, poput tadašnjeg legalno izabranog predsjednika Skupštine općine Knin, Milana Babića, koji je tog 17. kolovoza uslijed ‘neposredne ratne opasnosti’ proglasio izvanredno stanje.

– Događaje u Hrvatskoj 1990. i 1991. najsažetije se može opisati kao začarani krug uzajamnog straha. Nakon što je HDZ osvojio vlast, republičke su se vlasti bojale da im savezni represivni aparat neće dozvoliti da tu vlast provode. Zato su krenuli u paralelnu čistku ‘sumnjivih’ i masovnu regrutaciju svojih kadrova u republički državni aparat. Da stvar bude gora, te su čistke i regrutacije otvoreno legitimirali etničkim i političkim revanšizmom. ‘Previše je Srba ovdje i ondje’ bila je mantra čak i kad je bila sasvim neutemeljena. To je vjerojatno najpogubnije bilo u policiji, jer je izazivalo najviše straha od nasilja – kaže za Novosti Nikola Vukobratović, povjesničar iz Arhiva Srba u Hrvatskoj.

Dodaje kako su i oni HDZ-ovci koji nisu jedva čekali izbijanje rata smatrali opravdanim naoružavanje vlastitih stranačkih aktivista, a za slučaj sukoba sa saveznim vlastima. Pri tom, kaže, neki u republičkoj vlasti nisu razumjeli, a većina naprosto nije marila za činjenicu da sve to izaziva strah i paniku među Srbima u Hrvatskoj. S druge strane, odgovoriti na pitanje ‘tko je prvi počeo’ gotovo je nemoguće.

– Jedini mogući odgovor je ‘kako za koga’. Naravno, Miloševićev mitingaški pokret započeo je u Srbiji već kasnih 1980-ih, a svoje je ograničene odjeke imao i među Srbima u Hrvatskoj. Hrvatski nacionalizam sigurno nije nastao tek kao reakcija na to, jer je itekako bio prisutan i ranije, ali su događaji u Srbiji svakako pomogli njegovom širenju. Istovremeno, za mnoge Srbe u Hrvatskoj prvi mitinzi koji su ih uznemirili bili su oni HDZ-ovi, a ne Miloševićevi, pa su svoje prihvaćanje srpskog nacionalizma shvaćali tek kao reakciju na onaj hrvatski – nastavlja sugovornik Novosti.

Posljedica svega toga bila je da se mnogima na obje strane ‘ono što je de facto pristajanje uz ekstremni nacionalistički projekt moglo činiti tek kao najpraktičnije i najsigurnije rješenje za neposrednu budućnost’.

Jedan od apsurdnih momenata bio je fakt, piše Roksandić u iznimno detaljnom i promišljenom tekstu ‘Srbi u Hrvatskoj (1989-1991): Između lojalnosti, neposlušnosti i pobune’, da je barometar hrvatsko-srpskih odnosa postala Kninska krajina, ‘epicentar srednjovjekovnog hrvatstva, naseljena velikom većinom srpskim stanovništvom’, dok je istovremeno ‘više hrvatskih građana srpske nacionalnosti živjelo u Zagrebu nego u Kninu’. Štoviše, u općinama koje su prve formirale neku vrst autonomije živjelo je pukih petnaestak posto Srba u Hrvatskoj.

– Pokušaji da se problem statusa Srba u Hrvatskoj riješe teritorijalizacijom i separacijom nisu mogli donijeti nikakve pozitivne rezultate. Ovako kako su provedeni do kraja 1991., protjerivanjem i masovnim zločinima nad Hrvatima, predstavljaju katastrofu za oba naroda. U tom je smislu politika krajiškog rukovodstva svakako odgovorna za patnje prvo Hrvata, a onda i Srba na tom području – objašnjava Vukobratović.

Za Srbe u Hrvatskoj iskustvo ostavljenosti od strane SDP-a, stranke preko koje su decenijama ostvarivali svoja politička prava, bilo je iznimno traumatično i o tome sam čuo mnogo gorkih riječi, kaže Milorad Pupovac

Naredne su godine pokazale da strah Srba od brojnih etnički motiviranih zločina i protjerivanja nikako nije bio bezrazložan, mada strah od novog genocida sigurno jest bio pretjeran. Pa ipak, odluka o uzimanju oružja u ruke zasigurno je bila fatalna pogreška. Sveučilišni profesor Jovan Mirić je u to doba grupi srpskih političara iz Like poručio: ‘Gledajte, ljudi, sve možete, ali ne smijete uzeti oružje u ruke. Ako to uradite, učinit ćete najveću uslugu proustaškim snagama u hrvatskoj politici. Samo bez oružja morate upotrijebiti sva sredstva građanskog otpora, neposlušnosti.’ Činjenica je i da je HDZ-ova vlast ipak – doduše nevoljko i neiskreno – pristala na garancije za Srbe u zamjenu za međunarodno priznanje. Istovremeno, HDZ je nesumnjivo težio marginalizaciji srpskog stanovništva, a neki potezi upućuju i na to da se rat nastojalo i otvoreno provocirati.

Uzajamna dinamika radikalizacije s obje strane situaciju je činila sve težom i opasnijom, sve do točke bez povratka. Pri tom su ideologije hrvatskog i srpskog nacionalizma bile složne što se tiče nemogućnosti zajedničkog života.

– Osnovni motiv našeg tadašnjeg političkog djelovanja bio je pokušaj da se sukobi zadrže na političkoj razini, da ne prerastu u rat. Krenuli smo u obilaske sredina kao što su Knin, Obrovac, Benkovac, Gospić, Vrginmost i niz drugih mjesta. Pokušavali smo razgovarati sa stranačkim vođama, od Jovana Raškovića do Franje Tuđmana. Međutim, shvatili smo da većina dominantnih aktera i s hrvatske i sa srpske strane, svatko zbog svojih ciljeva, zapravo doprinosi radikalizaciji stanja u Hrvatskoj. Time su dominantna srpska i hrvatska politika Srbe u Hrvatskoj stavile između čekića i nakovnja, od čega se u praksi do danas nismo oporavili – kaže za Novosti predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac.

U to je doba Pupovac u okvirima Demokratskog opozicijskog foruma i Srpskog opozicijskog foruma ustrajno i zajedno s nizom istaknutih intelektualaca i aktivista – poput Žarka Puhovskog, Zorana Pusića ili Nikole Viskovića obilazio krajeve s većinskim srpskim stanovništvom – ‘enormna energija koja se ulagala može se objasniti samo motivacijom da se učini sve kako bi se spriječio rat’. Međutim, u situaciji u kojoj je, dodaje, dio aktera s obje strane čak i otvoreno govorio što se sprema ljudima koji su imali tu nesreću da na određenom području postanu manjina, svi napori ispostavili su se uzaludnim.

Premda su dominantni akteri događaja koji su doveli do tragedije u Hrvatskoj bili HDZ i SDS, pogrešno bi bilo zanemariti veličinu promašaja i bijega od povijesne odgovornosti SDP-a, odnosno tadašnjeg Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena. Na izborima 1990. u Sabor su na listi te stranke izabrana 24 zastupnika srpske nacionalnosti. Konzervativno-nacionalistički SDS osvojio je svega pet mandata, no ne samo da je pretendirao da govori u ime svih Srba, nego je u toj ambiciji bio podržavan i od strane HDZ-a. Naime, SDPSKH je, piše Roksandić, nužno bio ‘remetilački faktor’ za nove dominantne politike na obje strane: ‘Ključno je bilo pitanje što će oporbeni SKHSDP kao cjelina i posebno njegovo srpsko članstvo i biračko tijelo moći izdržati i – učiniti. SKHSDP nije izdržao kao stranka hrvatsko-srpske koalicije u višestranačju.’

– Unatoč početnim nastojanjima, SKH je u Hrvatskoj razmjerno brzo pristao na nacionalni program kakav je zacrtao HDZ. Naravno, razlike postoje. SDP je s jedne strane vodio egzistencijalnu bitku, a s druge strane nastojao je korigirati ekstremne elemente dominantnog nacionalnog programa. Međutim, za Srbe u Hrvatskoj to iskustvo ostavljenosti od strane stranke preko koje su decenijama ostvarivali svoja politička prava bilo je iznimno traumatično i o tome sam čuo mnogo gorkih riječi – reći će na tu temu Pupovac.

Cjelovita priča o uzrocima katastrofe koja se 1990. počela ubrzano odvijati i čije posljedice još i te kako osjećamo svakako je bitno složenija te je ovo tek površna skica. Sigurno je da su politike koje su smatrala da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti zajedno rezultirale golemom ljudskom cijenom.

.

Objavljeno portalnovosti.com, 17.08.2020., https://www.portalnovosti.com/americki-plan-za-plin, pristupljeno 19.08.2020.

Odgovori