Dragan MARKOVINA: Nacionaliste je trebalo ismejati kao idiote. Razgovarao Bojan TONČIĆ
travanj 13, 2018
Nikola VISKOVIĆ: Bernardić se plaši taknuti Crkvu. Razgovarao Damir PILIĆ
travanj 18, 2018

Damir PILIĆ: 17 dana slobode.

OD 9. DO 25. RUJNA 1943. SPLIT JE BIO NAJVEĆI OSLOBOĐENI GRAD U OKUPIRANOJ EUROPI

Na Prokurativama je 16. rujna održan partizanski javni zbor. Pred 10.000 Splićana govori Ivo Lola Ribar: ‘Vi ste prvi grad koji je u ovoj zemlji dao znak i signal općeg ustanka. Neka vas historijski dani borbe za Split podsjete na historijske dane obrane Madrida’

Pad Italije u rujnu 1943. izazvao je euforiju Splićana, koji su već dvije i pol godine stenjali pod Mussolinijevom čizmom. Nakon što je 8. rujna objavljena kapitulacija, građani Splita su iduće večeri na poziv gradskog Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) masovno izašli na ulice, a splitski kroničar Vladimir Bego u svom „Dnevniku 1941.-1944“ navodi da ga je „posebno impresioniralo penjanje mladića na talijanske tenkove, te razvijanje crvenih, engleskih i američkih zastava na tenkovima i pored prijetnji talijanskih oficira (…).

Komandant talijanske divizije „Bergamo“, general Emilio Becuzzi, u početku ne želi potpisati predaju. Stoga 10. rujna na pregovore u splitski hotel „Park“ na Bačvicama stiže visokorangirani partizanski tandem: vođa ustanka u Dalmaciji i komandant IV. operativne zone Vicko Krstulović te sekretar SKOJ-a i član CK KPJ i Titovog Vrhovnog štaba Ivo Lola Ribar.

Potom su pregovori uspješno okončani: general Becuzzi 12. rujna potpisuje predaju. Njegovih 14.000 vojnika razoružali su sami građani Splita, i to, piše Bego, „na uglovima, u gostionama i posvuda“. Oko tisuću talijanskih vojnika pristupilo je partizanima, oformivši bataljon „Garibaldi“ koji se do kraja rata borio u sklopu Prve proleterske divizije.

Svi u partizane

Tih dana Splićani masovno odlaze u partizane. Nakon što su 10. rujna Pokrajinski NOO Dalmacije i Štab IV. operativne zone uputili narodu Splita i Dalmacije poziv da se pridruže partizanskoj vojsci, nekoliko tisuća Splićana odmah je krenulo prema Mosoru i Solinu, gdje su bile stacionirane partizanske jedinice.

„Iz Splita se uputilo muško i žensko, staro i mlado, zdravo i bolesno – jednom riječju sve. Svatko je nešto nosio, netko pušku-dvije, netko puškomitraljez, netko nekoliko mitraljeskih cijevi (…)“, piše u knjizi „Dalmacija 1943.“ partizanski prvoborac i kroničar NOB-a Drago Gizdić, ističući kako je odaziv Splićana bio toliki da je – nakon što su vraćeni bolesni, stariji i žene s djecom – odmah formirano više novih jedinica:

„Tužan je to prizor bio promatrati kako se oni koje smo vraćali kućama teška srca odvajaju od nas. (…) Formirali smo 21 jedinicu-četu od po 120 ljudi i još posebnu četu na njihov zahtjev od 24 poznatija HSS-ovca. Nakon formiranja i smotre jedinice su krenule u raznim pravcima – na borbene položaje i zadatke.“

Dakle, samo tog dana partizanima se priključilo preko 2500 Splićana, a do dolaska Nijemaca u partizanske je redove stupilo oko sedam tisuća naših sugrađana (ukupno je 12.500 Splićana bilo u partizanima, a poginulo ih je više od tisuću i pol, od čega 545 samo na Sutjesci). Usporedbe radi, za cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata iz Splita – koji je tada imao 40.000 stanovnika – u ustaše i domobrane otišlo je po 50 građana, dok se četnicima pridružilo 45 Splićana. Na svakog splitskog kolaboracionista dolazilo je 86 partizana.

Gizdić opisuje kako su tih dana „gotovo sva proizvodna poduzeća i zanatske radnje zatvorene jer je većina njihovih radnika i službenika otišla u partizane“, a kroničar Antun Kisić u „Ljetopisu grada Splita 1941-1945“ apstrofira kako je grad zapao u prljavštinu: „Čistoća grada je zapuštena. Od 11. tekućeg mjeseca nije bilo općinskih pometača jer su listom prešli u partizanske borce.“

‘Slobodna’ začas razgrabljena

S obzirom na svakodnevne napade njemačke avijacije i učestale zračne uzbune, gradski NOO određuje poseban režim rada liječnika i ljekarni, a njegov Prehrambeni odjel 16. rujna dijeli ciklostilirane oglase kojima se – kako navodi Kisić – javlja „da će se sutra i prekosutra davati pučanstvu po osobi 15 dkg mesa uz cijenu od 22 lire po kilogramu“.

Istog dana izlazi 28. broj „Slobodne Dalmacije“ – prvi štampan u Splitu – uz cijenu od pet lira. Uvodnik pod naslovom „Sve za front – sve za pobjedu“ potpisuje glavni urednik Šerif Šehović, a najveći dio naslovnice zauzima članak pod naslovom „U Dalmaciji je planuo opći ustanak“. Kako navode Kisić i Gizdić:

„Slobodna Dalmacija tiskana je u 16 tisuća primjeraka, a bila je začas razgrabljena. Polovina naklade upućena je izvan Splita, u ostale krajeve Dalmacije.“

Iste večeri u 20 sati na Botićevoj poljani (Prokurative) održan je veliki partizanski javni zbor, na kojem se okupilo preko 10.000 Splićana, a jedan od govornika bio je Ivo Lola Ribar (koji će dva mjeseca potom poginuti na Glamočkom polju): „Vi ste prvi grad koji je u ovoj zemlji dao znak i signal općeg ustanka. Neka vas historijski dani borbe za Split podsjete na historijske dane obrane Madrida.“

Tih dana u Split dolazi i najbolji Titov vojskovođa, komandant Prve proleterske divizije Koča Popović, koji će u memoarima zapisati: „Split je tih dana bio najveći slobodan grad na kontinentu! Splitsko radništvo i građanstvo davalo je lekciju rodoljublja, volje, strategije čitavoj Europi (…).“

O oslobođenju Splita doista se pročulo po cijeloj porobljenoj Europi, pa 18. rujna o tome u svom uvodniku pod naslovom „Nagrada za herojstvo“ piše i londonski „Times“: „Vijesti o zauzimanju Splita od strane patriotskih snaga od velikog su značaja. (…) Potvrdilo se opće vjerovanje da Pavelićeva vlada nikad nije imala stvarnu podršku hrvatskog naroda.“

‘Eksplozija svjetlosti’

Istog dana izlazi i 29. broj „Slobodne Dalmacije“, s uvodnim člankom „Uništavajmo petu kolonu“, a naredna dva dana intenzivira se njemačko bombardiranje: Kisić izvještava da su „posebno stradali Poljud, Manuš, Lovret i Spinut“, da je bilo „dosta žrtava među talijanskom vojskom i građanstvom“, te da je svako jutro priličan broj Splićana „selio izvan grada u polje“, misleći da će tamo biti sigurniji.

„Većinom je to bila ona čeljad čiji su živci popustili i stalno im je u ušima zujao šum aviona“, notira ovaj kroničar.

Dvadeset prvog rujna izlazi i 30. broj „Slobodne Dalmacije“, s uvodnim člankom „Osvetit ćemo žrtve zračnih razbojnika“, a istog dana navečer u prepunom Kazalištu održava se priredba koju je pripremila partizanska Prosvjetna sekcija. Zbor od 80 pjevača najprije je otpjevao „Lijepu našu“, a nakon niza partizanskih pjesama, recitala Nazorovih stihova i melodija iz Tijardovićevih opereta, priredba je okončana himnom „Hej Slaveni“.

Slobodarska idila trajala je kratko. Svjesna da ne može braniti Split na dulje vrijeme, partizanska komanda naređuje evakuaciju grada: partizani se 25. rujna povlače iz Splita – s njima odlazi i uredništvo i suradnici „Slobodne Dalmacije“ – a sutradan u grad ulazi njemačka SS divizija Prinz Eugen.

Tih 17 dana slobode bilo je značajno za razvoj antifašističkog pokreta, jer su zapljenom talijanskog naoružanja partizani znatno ojačali vatrenu moć, a pridošli Splićani formirali su nove jedinice, kako u predgovoru kapitalne monografije „Antifašistički Split: Ratna kronika 1941.-1945.“ rezimira svjedok događaja, tadašnji ilegalac, a danas 93-godišnji umirovljeni kazališni redatelj Ante Jelaska:

„Sedamnaest dana slobode izmučenog grada. Dok je neiskusna splitska mladost zajedno s pridošlim jedinicama NOV-a na Klisu zadržavala Nijemce, a sami građani razoružavali talijansku vojsku, atmosferu beskrajne radosti i nade Enzo Bettiza u svom ‘Egzilu’ opisuje kao eksploziju svjetlosti. Oduševljenje raste i cijela Dalmacija diže se na ustanak. Raste oslobodilačka vojna sila, s oduzetim talijanskim oružjem opremaju se četiri brigade novih boraca, osniva se Osmi korpus i odlučno se kreće u završnu fazu rata.“

Preneseno sa Slobodna Dalmacija – 4.travnja, 2018

Odgovori