Zoran PUSIĆ: 101-godišnja Desa Baković: antifašizam i ljubav na djelu
travanj 27, 2018
Tomislav JAKIĆ: Kimov poučak
travanj 27, 2018

Damir GRUBIŠA: Od populizma do ”vječnog fašizma”

damir-grubisaPopulizam je sve popularniji, ne samo u Europi već i u cijelom svijetu. Svojim antielitističkim stavom, prezirom intelektualaca, odbacivanjem demokracije kao birokratizirane, neefikasne i korumpirane populizam raste kao kvasac.

Ove posljednje dvije godine populistički pokreti, stranke i autoritarni lideri ne samo da su udvostručili, već su i učetverostručili svoje snage u odnosu na prethodni ciklus izbora, kako to pokazuju izborne statistike.

Što to čini populizam toliko popularnim baš sada, u ovom trenutku u kojem se nalazi svijet i ljudsko društvo?

Populizam nije nova pojava: samu demokraciju, vladavinu naroda, Aristotel je poimao kao loš oblik vladavine u kojemu narod vlada nasuprot ostalim društvenim skupinama bez ikakve protuteže, pa stoga demokracija lako degenerira u ohlokraciju, vladavinu loših koji se izdvajaju iz tog naroda – demosa. Daljnji oblik degeneracije Aristotel naziva kakistoktacijom – vladavinom najlošijih.

Svojim antielitističkim stavovima, prezirom intelektualaca i odbacivanjem demokracije kao birokratizirane, neefikasne i korumpirane populizam raste kao kvasac u suvremenoj Europi

I moderne teorije populizma ističu da je to istovremeno i pokret, i ideologija i oblik vladavine u kojem prevladava psihologija gomile koja neidentificiranom narodu kao kolektivitetu pripisuje vrlinu neiskvarenosti, poštenja, pravičnosti – sve to nasuprot otuđenim ekonomskim i političkim elitama koje su navodno iskvarene, korumpirane i rade samo za svoj probitak.

A među tim elitama najveći  je neprijatelj naroda soj intelektualaca koji prezire narod i njegove običaje, tradicije, njegovu naravnu čestitost i čistoću.

Takav idealizirani narod je homogen, vjeran svojim ”nepatvorenim” korijenima, a tu idiličnu sliku podupiru i demagozi apelima na iskonske vrline naroda, među kojima nemalu ulogu pridaju i njegovoj homogenosti, popularno nazvanoj ”jedinstvo”.

Na takav narod atakiraju ”elitisti” svih boja; oni se povezuju s elitistima iz drugih naroda i udružuju se u opću urotu protiv naroda kao takvog, a pogotovo naroda shvaćenog ne kao demos – kao cjelinu slobodnih građana, već kao etnos – cjelinu koju povezuje krvno, jezično, kulturno i teritorijalno zajedništvo.

U svojoj knjizi ”Populizam dvadeset i prvog stoljeća: sablast zapadnoeuropske demokracije” Daniele Albertazzi i Duncan McDonnel analiziraju proces nastanka suvremenog populizma i njegove pojavne oblike u obje ekstremne varijante – i desne i lijeve.

Međutim, za Umberta Eca, velikog semiotičara i prototip europskog intelektualca po uzoru ”građanina Književne republike”, koju je zamislio u doba renesanse Erazmo Roterdamski, populizam je prirodna baza za nastanak vječnog fašizma, kako ga je on nazvao.

Eco je to napisao još 1996., u eseju koji se pojavio u The New York Review of Books kao rezultat njegova predavanja na njujorškom sveučilištu.

Među elitama protiv kojih se bori populizam njegov je najveći neprijatelj soj intelektualaca koji navodno prezire narod i njegove običaje, tradicije, njegovu naravnu čestitost i čistoću

Pod naslovom ”Vječni fašizam” Eco je tu analizirao fenomen ponovne pojave fašizma u suvremenoj Europi, ali mu sam nije pridavao veliku važnost, pa se esej pojavio tek nešto kasnije u francuskom prijevodu, u knjižici pod naslovom ”Pet moralnih pitanja”.

Doduše, o populizmu je Eco pisao i u svojoj knjizi ”Superčovjek iz mase”, kao i u eseju ”Konstruiranje neprijatelja”.

No u tom eseju, koji se na talijanskom pojavio tek ove godine i odmah zauzeo vrh ljestvice najprodavanijih knjiga, Eco jasno ukazuje na prirodno prerastanje populizma u fašizam i to ne u neki ”neofašizam” ili ”postfašizam”, već u ”ur-fašizam”, vječni fašizam koji može poprimiti razne pojavne oblike, ali se uvijek prepoznaje kao autoritarni i totalitarni oblik vlasti u ime naroda, od naroda i za narod, a završava kao diktatura većine nad manjinom.

Zahvaljujući naglom bujanju populizma, a i pojavi ekstremno desnih i fašistoidnih pokreta, Ecov je esej stekao zakašnjelu popularnost. Za Eca je populizam neka vrsta predvorja vječnog fašizma.

Njega ne zanimaju povijesne okolnosti u kojima se ponovo budi neman fašizma; njega zanimaju sastojci koji čine taj novi fašizam.

Njegova koncepcija ur-fašizma temelji se na jednom ”kvalitativnom populizmu: dok u demokraciji građani uživaju pojedinačna prava (i zato se i nazivaju građani, a ne podanici, što izgleda ne razumije naša Predsjednica Republike i misli da su građani ”stanovnici grada”), ali cjelina građana ima politički impakt samo s kvantitativnog stajališta (slijede se odluke većine), za ur-fašizam pojedinci kao pojedinci nemaju prava, jer je ”narod” zamišljen kao kvaliteta, kao jedna monolitna cjelina koja izražava ”zajedničku volju”.

A kako nijedna količina ljudskih bića ne može posjedovati zajedničku volju, lider – vođa je taj koji pretendira biti njenim tumačem. Građani su opet svedeni na podanike, njih se poziva samo u obliku pars pro toto – da igraju ulogu naroda.

Umberto Eco jasno ukazuje na prirodno prerastanje populizma u fašizam i to ne u obliku nekog ”neofašizma” ili ”postfašizma”, već u obliku ”vječnog fašizma: za njega je populizam neka vrsta predvorja takvog vječnog fašizma

Tako zamišljen narod je samo teatarska fikcija. U našoj budućnosti otvara se tako perspektiva jednog ”kvalitativnog populizma” kroz medije, poglavito televiziju i internet, u kojem emotivni odgovor jedne izabrane skupine ”naroda” biva predstavljen kao ”glas naroda”.

Takav ”glas naroda” postaje glas ulice, masovnih prosvjeda i mobilizacije u kojoj prednjače demagozi, vjerski fanatici, nogometni navijači, ratni veterani i lumpenproletarijat, koji putem dirigiranih prosvjeda želi rušiti političke institucije i omraženu vladavinu elita.

I to je predvorje ur-fašizma kojem vodi populizam uz pomoć demagogije i uz obilnu zlouporabu vjere, patriotizma i moralnog gnjeva protiv onih koji su se ”okoristili” na uštrb naroda.

Popularnost Ecova eseja o vječnom fašizmu, popularnost naravno samo u intelektualnim elitama, rječito govori o stanju u današnjoj Europi. A pritom govori i o nama samima u Hrvatskoj, o populistima-nacionalistima koji marljivo lože lomače vječnog fašizma.

.

Preneseno s http://www.autograf.hr/od-populizma-do-vjecnog-fasizma/ , pristupljeno 27.04.2018.

Odgovori