U Austriji održana konferencija o jeziku i nacionalizmu. Autor tacno.net
rujan 25, 2018
KaP – Korčula after Party
rujan 25, 2018

Čak i MMF priznaje da je neoliberalizam precijenjen. Autor Damir PILIĆ, pilenaopako.picigin.net

Slobodna Dalmacija – 22. rujna 2018

SOCIOEKONOMSKI ANALITIČAR DR. TONI PRUG GOVORI O SUKOBU PLANSKE I TRŽIŠNE PRIVREDE

Dok su se najrazvijenije zemlje razvijale, i tu iznimki gotovo da nema, dominantna politika je bio protekcionizam vlastitih industrija. Drugim riječima, planiralo se, promišljalo i radilo ono što se ostatku svijeta od 1980-ih brani

Ovog vikenda u Korčuli se – u suorganizaciji političke stranke Nova ljevica i tamošnje Udruge antifašističkih boraca i antifašista – održava „Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“, pod nazivom „Korčula after PARTY“ (KaP), kao svojevrsna posveta i nastavak nekadašnje slavne Korčulanske ljetne škole, koja je od 1964. do 1974. okupljala marksiste i mislioce drugih orijentacija iz cijelog svijeta, koji su u opuštenoj otočnoj atmosferi održavali društveno-humanističke rasprave i bistrili goruća pitanja tadašnjeg svijeta.

Među 15-ak ovogodišnjih predavača iz Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije u Korčuli će tom prilikom gostovati i hrvatski sociolog i socioekonomski analitičar dr. Toni Prug, koji će održati izlaganje na temu „„Sukobi planske i tržišne privrede“.

– O čemu ćete točno govoriti u Korčuli?

– Narativ koji nam većina ekonomista nudi, koji se danas predaje kao jedina teorija ekonomskog razvoja na gotovo svim fakultetima, ima dvije bitne karakteristike: potpuno je lišen ideje planiranja, dok su kapitalistička tržišta proklamirana kao samoregulirajući mehanizmi koji proizvode optimalne rezultate. Želi se pokazati kako su tržišta, specifično kapitalističkog karaktera, najpoželjniji razvojni model za cijelo čovječanstvo. Što su kapitalistička tržišta samostalnija i slobodnija od bilo kojih intervencija, ekonomski će razvoj biti bolji a ljudi slobodniji, tvrde zagovarači.

Od nastanka socijalističkih zemalja u 20. stoljeću, koje su bile konkurentski narativ s naglaskom na planiranju, mainstream ekonomisti intenzivno dokazuju kako razvoj takvih tržišta potiču parlamentarni politički sistemi – Kina je tu problem kojeg ne znaju objasniti. Model se na sve raspoložive i novostvorene načine, poput Svjetske banke i MMF-a, nametao srednje i manje razvijenim zemljama od strane najrazvijenijih.

– Pa se tako nametnuo i Hrvatskoj?

– U Hrvatskoj se na vlasti, poput većine svjetskih zemalja, smjenjuju kadrovi koji su prihvatili taj narativ, a negativne posljedice živimo danas. Od 2008. naovamo, dolaskom ekonomske krize u centre poput Zapadne Evrope i SAD-a, otvara se prostor za kritičko promišljanje tog narativa. Do te mjere da čak i MMF 2016. u svom kućnom stručnom časopisu objavljuje analizu „Precijenjeni neoliberalizam“, gdje kritizira rezultate svojih desetljećima promoviranih recepata i priznaje sljedeće: agresivne mjere štednje, otvaranje tržišta i drastično smanjenje uloge države ne jamče ekonomski rast, te donose pojačane nejednakosti koje se pretvaraju u prepreku daljnjem razvoju.

Heterodoksni ekonomisti na te probleme upozoravaju dugo, s posebnim naglaskom na ulogu države i planiranja u ekonomskom i društvenom razvoju. Ne samo da su povijesno sve najrazvijenije države svijeta igrale centralnu ulogu u razvijanju svojih industrija, ekonomija i društava, već to rade i danas.

– Kako mislite „i danas“? Pa zar upravo najrazvijenije zemlje ne propagiraju ideju otvorenog tržišta?

– Razlika je u tome što im već desetljećima zbog svoje naprednije pozicije odgovara da im resursi manje razvijenih zemalja budu pristupni, kako bi mogli širiti svoje poslovanje. To je glavna uloga propagiranja drastično otvorenih tržišta. Dok su se najrazvijenije zemlje razvijale, i tu iznimki gotovo da nema, dominantna politika je bio protekcionizam vlastitih industrija. Drugim riječima, planiralo se, promišljalo i radilo ono što se ostatku svijeta od 1980-ih brani. Ostatku se svijeta oduzimaju mehanizmi razvoja s kojima su se najbogatiji razvili: aktivna uloga države, planiranje i strategija te razne forme fiskalne politike, promišljenih, ciljanih državnih investicija. Južnokorejski ekonomist Ha-Joon Chang je to nazvao „odbacivanje ljestava nakon penjanja“.

– Govorite li i o SAD-u?

– SAD su tu najlicemjerniji primjer, jer su povijesno najduže, sve do 1930-tih godina, zadržali visoke uvozne tarife od blizu 50 posto na industrijske proizvode. Planski dio ekonomskih aktivnosti je tako izbrisan iz narativa, u kojem su kao glavni nositelj razvoja ostala samo-regulirajuća tržišta. Državi je ostavljena uloga postavljanja pravila po kojima se svi natječemo na tržištima, čime je put ka razvoju ostalih blokiran brisanjem povijesti razvoja najrazvijenijih.

– A je li planska privreda potrošila svoj povijesni kredit?

– Nema planske privrede kao takve, u cjelini. Uvijek se radi o kombinaciji planiranja i tržišnih elemenata, čak i kod socijalističkih država istočnog bloka je bilo tako. Planiranja ima svuda oko nas, ne samo u javnom sektoru kao načinu proizvodnje koji znatno odskače od kapitalističkog, već i u velikih korporacijama, gdje je mnogo toga, uključujući interne cijene elemenata koji ulaze u finalni proizvod, samo djelomično podložno tržišnim mehanizmima. Američki ekonomist William Lazonick piše o tome desetljećima. Dominantne ekonomske škole umanjuju značaj tog dijela ekonomskih i društvenih aktivnosti, objašnjavajući sve proizvode koji nisu tržišno alocirani kao otpatke koji se dešavaju tamo gdje tržište ne može profunkcionirati. No to funkcioniranje nije empirijski provjerljivo, poput nezaustavljivog naglog pada tržišta dionica na Wall Streetu, kad institucija mora reagirati zaustavljajući pad suspendiranjem prodaje dionica, ili kad recimo država mora privremeno nacionalizirati bitne banke, kao 2008. u Velikoj Britaniji.

– Postoji li neki idealni teoretski model koji bi omogućio da tržište fukcionira na najbolji način?

– Ispravno funkcioniranje tržišta je definirano striktno apstraktnim teorijama. Rezultat dominacija takvih teorije je da se duboko političke i ekonomski najznačajnije odluke mogu donositi oslobođene bilo kakve kritike koja proizlazi iz stvarnog života. To je element na koji je Yanis Varoufakis naišao, o čemu je kasnije naširoko pisao, kada je pokušao ministre financija EU-a argumentima uvjeriti u destruktivnost njihovih poteza prema Grčkoj. Fundamentalni uvidi velike većine ekonomista danas, ključne postavke onoga što oni drže da im definira disciplinu, imuni su na empirijski baziranu kritiku. Paradoksalno, upravo ta imunost čini mainstream ekonomiju političnijom nego što je ikad bila, omogućujući joj ogromni politički utjecaj.

– No tržišna privreda stvara goleme nejednakosti u društvu, o čemu sada govore čak i njeni najveći zagovornici?

– Nejednakosti su strukturalne, rezultat samog dizajna ekonomskog i političkog sistema koji su teško razdvojivi. Bez drastičnijih promjena, za koje su nužne fundamentalne sistemske intervencije od strane političkog vodstva, nije moguće očekivati boljitak velike većine, o svima da ne govorimo. Za to je pak potrebna široka popularna podrška, demokratski mandat. Kako takve ideje uopće razvijati, teoretski i znanstveno, te kako ih, kojim kanalima, staviti na popularnu raspravu, pri tom osiguravši dozu potrebne educiranosti to su pitanja koja vrijedi postavljati.

Siromašne su zemlje sve efikasnije integrirane u proizvodne i financijske sustave s kojima se iz njih i od njihovog stanovništva direktno, novim financijskim tehnologijama, izvlači vrijednost. Na nedavno održanoj internacionalnoj konferenciji heterodoksnih ekonomista na Ekonomskom fakultetu u Puli engleski ekonomist Milford Bateman je uvjerljivo argumentirao kako nove financijske tehnologije i mikro-krediti guše, a ne pomažu, razvoj siromašnih zemalja. Veliki međunarodni izvještaj objavljen pri Norveškoj školi ekonomije 2016. je pokazao da zemlje u razvoju još od 1980-ih kreditiraju bogate zemlje, jer se više novaca iz njih odliva nego što primaju.

– Doktorirali ste u Londonu na temi „Egalitarna proizvodnja i raspodjela dobara i bogatstava“. Je li takva proizvodnja realno moguća, odnosno koji su uvjeti neophodni da bi ona funkcionirala?

– Oko 20 posto BDP-a u OECD državama se u nacionalnom računovodstvu klasificira kao državna proizvodnja, čiji su najveći dio javno zdravstvo, obrazovanje, skrb. Te usluge i dobra ne poprimaju oblik robne proizvodnje, već se proizvodnja planira, godišnje ili duže. Raspodjela se vrši po kriterijima, te do neke, često znatne mjere egalitarno, a ne po individualnoj platežnoj moći. Procjene što su potrebe i kako ih definirati – npr. tko ima na pravu na kakvu vrstu zdravstvene skrbi ili javnog stanovanja – u pravilu su kompromis između dorađenih kriterija i političkih odnosa moći.

No unatoč navedenim problemima, znatan dio proizvodnje javnog sektora raspodjeljuje se egalitarno, po potrebi, a komparativnim empirijskim analizama je puno puta pokazano kako su zdravstvo i obrazovanje na taj način puno efikasniji i efektivniji nego kad im je proizvodnja i raspodjela kapitalistička. Pitanje dakle nije da li je egalitarna proizvodnja i raspodjela moguća, već kako postojeću egalitarnu proizvodnju u sektorima gdje je superiornija, poput javnog zdravstva i obrazovanja, štititi od prodiranja inferiornije kapitalističke proizvodnje, te kako je širiti u druge sektore gdje kapitalistička proizvodnja ne daje poželjne rezultate.

– Je li kapitalizam naša sudba?

– Koliko god s pravom bili kritični prema mainstream ekonomskim teorijama, kapitalistička proizvodnja i njegova tržišta su nesumnjivo najjači zamašnjak materijalnog napretka. Od toga bijega nema, jer su se alternative, poput detaljnog centralnog planiranja proizvodnje, zasad pokazale neuspješne. Tehnologija napreduje, velike korporacije su sve više gigantski planski sistemi, i neka njihova iskustva u budućnosti će moguće biti iskoristiva i na širem društvenom planu. Trenutno, međunarodno razmjenjivani proizvodi su kapitalistička roba, dok je egalitarna proizvodnja javnog sektora gotovo potpuno geografski lokalna, teritorijalno određena, te je za njeno napredovanje nužna razmjena dobara s proizvođačima iz drugih država.

Drugim riječima, kapitalistička proizvodnja je danas nužnost čak i za širenje egalitarne proizvodnje. Zatvorene ekonomije nisu poželjne ni moguće, dok otvorena suradnja i razmjena u okviru egalitarne proizvodnje danas nije lako zamisliva ni izvodiva. Osim u slučaju digitalno distribuiranih proizvoda, poput recimo slike, videa, teksta, softvera, i najbitnije, znanstvenih radova, gdje već imamo mogućnost globalne raspodjele svima koji imaju infrastrukturu za primanje i korištenje takvih materijala.

– Kako komentirate kineski model tržišne privrede pod kontrolom Komunističke partije?

– Ekonomski rezultati su impresivni, gdje god se pogleda. Brzina njihove izgradnje gotovo svega zadnjih 20-ak godina je nezamisliva u SAD-u ili Europi. Nuspojave i utjecaj na ljudski razvoj ćemo tek vidjeti, kao i ulogu planiranja i državnog vlasništva koja je u znanstvenim krugovima van Kine malo poznata i slabo istražena.

– Zadnjih dana iz krugova visoke politike Amerike i Engleske stižu prijedlozi koji podsjećaju na socijalizam: američka demokratska senatorica Elizabeth Warren predložila je Zakon o odgovornom kapitalizmu – po kojem bi svaka tvrtka u SAD-u s preko milijardu dolara prihoda morala radnicima dati 40 posto mjesta u upravnom vijeću tvrtke – dok britanska Laburistička stranka najavljuje da će po osvajanju vlasti donijeti zakon po kojem bi svaka tvrtka s preko 250 zaposlenih morala formirati „vlasničke fondove“ za radnike. Kako to komentirate?

– Još od vladavine njemačkog kancelara Bismarcka mir s radništvom se kupovao kompromisima, popuštanjem radničkim i političkim lijevim zahtjevima koje se moglo ispuniti bez da se u pitanje dovede funkcioniranje sistema u cjelini. Ovo je samo novi val takvih prijedloga, rezultat krize kapitalističke proizvodnje i njenog legitimiteta. U Njemačkoj radnici već desetljećima sudjeluju u upravnim odborima preko svojih predstavnika, no to nije značajno promijenilo karakter kapitalističke proizvodnje i njegove sistemske rezultate. Malo toga se može bazično promijeniti dok kapitalistička robna proizvodnja ostaje netaknuta.

Kućanski rad, recimo, tek treba socijalizirati, tu javni sektor ima priliku otvoriti veliki broj radnih mjesta, pa da su skrb djece, starijih, dio ishrane, pogotovo dnevne, u toku rada, peglanje, čišćenje i slični kućni zadaci dostupni da budu obavljeni svima po potrebi, a ne da ih uglavnom odrađuju žene u većini obitelji u svoje tzv. slobodno vrijeme. Dok se bogatiji oslobode tog rada, nužnog za reprodukciju obitelji, kupujući usluge. Taj malo vidljivi patrijarhat trenutno nije zanimljiv kapitalizmu, jer ga ne vidi kao izvor profita, no i to se može promijeniti. Društvene borbe će odrediti kako će se socijalizirati kućanski rad: kao kapitalistička roba ili kao proširenje egalitarne proizvodnje.

– Je li nešto poput Korčulanske ljetne škole i danas potrebno?

– Od krize 2008. i očitog nazadovanja današnjeg zapadnog kapitalističkog modela, prostor za kritičko promišljanje alternativa se povećava. Korčulansko okupljanje vidim kao korak u tom pravcu.

.

Objavljeno pilenaopako.picigin.net, 24.09.2018.,  http://pilenaopako.picigin.net/author/pile/, pristupljeno 25.09.2018.

Odgovori