ECRI upozorava na rast govora mržnje prema Srbima u Hrvatskoj. Piše Novosti
svibanj 15, 2018
Igor LASIĆ: Tesla Herceg-Bosne
svibanj 16, 2018

Branimir POFUK: Bleiburg: Polje kojim se Austrijanci ne diče niti ga smatraju vrijednim putokaza

Foto: Boris Scitar/Vecernji list

Sunčan i lijep svibanjski dan, malo iza podneva. Sredina je tjedna, radni dan, tek tu i tamo koji čovjek prođe svojim poslom. Ionako nisam želio nikoga ništa pitati. Sami ćemo pronaći to sudbonosno polje. Mora biti neki putokaz prema tako važnom povijesnom mjestu, na koje će se sljedeće subote, 12. svibnja, ponovno sliti tisuće i tisuće Hrvata. Ali, nikakvog znaka nema premda se svako malo uz cestu nalaze putokazi prema svakom iole važnijem i zanimljivom kamenu, groblju, crkvi, kapelici, dvorcu.

Aleksandar Vučić i Aleksandar Vulin Bleiburg

Vulin ne očekuje da se izaslanstvo RH ide pokloniti “koljačima iz Jasenovca” . Tako dobrih pola sata kružimo ulicama, cestama i putićima između Bleiburga/Pliberka i Loibacha/Libuča dok ne pronađemo Loibaško polje, koje se kod nas uglavnom naziva Bleiburškim. Izgleda da se Austrijanci tim mjesto ne diče niti ga smatraju vrijednim putokaza.

Napokon pronalazimo taj komad zemlje, jedan od rijetkih koji nije uzoran u dolini. Prepoznajemo drvenu konstrukciju oltara i nekoliko visokih borova, u čijem se hladu nazire nevelik spomenik. Prema polju vodi svježe asfaltiran i neuobičajeno širok prijelaz preko željezničke pruge. Zastanemo na pošljunčanoj blagoj uzvisini koja služi kao parkiralište, odakle se bijeli put u središte također pošljunčanog polja, kroz travu prepunu procvalih žutih i u sjeme pretvorenih bijelih glavica maslačaka. I polje i okolica su pusti. Samo jedan bager nešto ruje odmah do pruge, skida sloj trave i krči zemljanu čistinu. Od radnika, koji ne govori slovenski, saznajemo da priprema teren na kojem će biti postavljen šator i parkirana kola hitne pomoći.

– Znate, ovdje će za tjedan dana biti puno ljudi, petnaest ili dvadeset tisuća hodočasnika – pokazuje nam čovjek u radnom kombinezonu. Iz okolice je, dobro zna zašto se i kakvo okupljanje tu održava svake godine u prvoj polovici svibnja. Ali svojim očima to nikada nije vidio, dodaje tonom i gestikulacijom kao da ga to i ne zanima previše.

Malo kasnije, dok prilazim natkrivenom oltaru, jedna nehotična misao upozorava me na razliku između zemlje i države iz koje dolazim i one u kojoj se nalazim. Oltar je još okićen lanjskim dekoracijama, a pod nadstrešnicom su naslagane klupe i mnogo drvenih stolaca na rasklapanje, s tragovima ptica i nevremena. A ja pomislih kako nema šanse da bi bilo kakvi stolci bilo gdje u Hrvatskoj mogli cijelu godinu stajati usred nekog polja a da ih netko ne odnese. U Austriji, izgleda, ljudi gledaju svoja posla i ne diraju ono što im ne pripada.

Na polju su dva spomenika. Jedan je noviji. Na kamenom postolju, ispod brončanog poprsja muškarca u kleričkoj odjeći piše: “Vilim Cecelja, hrvatski svećenik, dobrotvor, čuvar bleiburške uspomene”. Rođen u Svetom Iliji 1909., umro u Salzburgu 1989. Riječ je o katoličkom svećeniku koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio djelatni dušobrižnik ustaških i domobranskih vojnih postrojba, kao zamjenik nadbiskupa Stepinca koji je nominalno imao crkveno-državnu funkciju vojnog vikara u ustaškoj NDH.

Ubojica nikad nije otkriven

Nakon rata jugoslavenske su vlasti od Austrije tražile Ceceljino izručenje, ali on je nakon dvogodišnje internacije pušten na slobodu jer austrijske vlasti nisu povjerovale komunističkoj optužnici. Cecelja je desetljećima bio dušobrižnik za hrvatsku dijasporu u Salzburgu, osnivač austrijskog ogranka hrvatskog Caritasa i jedan od glavnih organizatora i sudionika onodobnih komemoracija u Bleiburgu i okolici. Predvodio je mise zadušnice, ali i pogreb Nikice Martinovića, emigranta koji je 1975., kao glavni tajnik Počasnog bleiburškog voda, ubijen hicima u glavu i vrat u svojoj cvjećarnici u Klagenfurtu. Ubojica nikada nije otkriven. Devet godina prije i sam je Cecelja izbjegao eksploziju tempirane bombe, koja je na dan komemoracije bila postavljena u gostionici u kojoj je bio zakazan ručak za sudionike. Zbog prometne nesreće, kasnili su i ostali živi. Bilo je još takvih napada koji su, logično, pripisani tajnim službama ondašnje Jugoslavije u kojoj se nije smjelo progovoriti, a kamoli napisati ni riječ o velikom poslijeratnom osvetničkom partizanskom zločinu nad zarobljenicima, vojnicima i civilima, koje su Englezi kod Bleiburga u svibnju 1945. zaustavili i vratili u ruke partizana.

Drugi je spomenik stariji, sa spornim natpisom na mramornoj ploči neobrađenih rubova. Na njemačkom piše “ZUM GEDENKEN AN DIE GEFALLENEN KROATEN, MAI 1945.”, što na hrvatskom znači “u spomen na pale Hrvate”, a na hrvatskom je uklesano “U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI”. Prema emigrantskim zapisima, trebalo je pisati “ubijenoj hrvatskoj vojsci”, ali to nisu dopustile austrijske vlasti. Revizionističkom konotacijom koja je ostala Austrijanci se nisu bavili. Ali jesu Hrvati, pa se 2005. i 2006. natpis na spomeniku mijenjao. Prvo je pisalo “U spomen na nedužne žrtve bleiburške tragedije”, a potom “U spomen na hrvatske žrtve bleiburške tragedije”. Sve je popraćeno i žestokom svađom unutar samog Počasnog bleiburškog voda i njegove podjele na dvije frakcije. Pobijedila je ona koja je tražila da se vrati originalni tekst, koji stoji i danas, najdraži onima za koje su vojne snage NDH bile jedina hrvatska vojska tog vremena. Austrijski kritičari hrvatske ustašonostalgije, poput vrlo aktivnog internetskog portala vrlo jasne adrese www.no-ustasa.at, na ovu “izgubljenost u prijevodu” upozorava kao na izraz revizionističkog pristupa povijesnim činjenicama i varanje austrijskih vlasti, kojima pak zamjeraju preveliku popustljivost.

Sjene razbijene vojske

No, ove su se godine ta dobrohotnost i strpljenje, izgleda, istopili. Kao nikada do sada, u mjesecima i tjednima uoči ovogodišnje komemoracije, stižu vrlo jasna i izričita upozorenja kako se neće tolerirati bilo kakvo kršenje austrijskih zakona. U tome je ovog proljeća vrlo jasan i nedvosmislen stav zauzela i austrijska biskupska konferencija, a osobito za Bleiburg i cijelu Korušku nadležna biskupija Gurk-Klagenfurt. Upozorenja izrečena tonom ultimatuma, koji poručuje “ili ćete se držati reda,ili komemoracije ubuduće neće biti”, od austrijske katoličke novinske agencije prenijela je i hrvatska IKA. Mogli su malo glasniji biti i hrvatski biskupi, osobito predsjednik HBK zadarski nadbiskup Puljić s obzirom na to da je on izričito spomenut kao onaj koji će predvoditi ovogodišnju misu zadušnicu. Već na samoj svečanoj inauguraciji, o pojavama revizionizma, ustaštva, fašizma i neonacizma na i oko komemoracije na Loibačkom polju izjasnila se nedavno i novoizabrana politička vlast u Koruškoj. U Hrvatskoj je, pak, ovih dana, sam Vladimir Šeks na N1 televiziji rekao kako se na komemoraciji 12. svibnja neće tolerirati nijedan simbol i znamen koji ima veze s ustaštvom, fašizmom i nacizmom te upozorio kako će se za to na samom mjestu pobrinuti i austrijska policija i terenski suci, ovlašteni da smjesta postupaju protiv prekršitelja. Na spomenutom austrijskom antifašističkom portalu, opet s pravom, prigovaraju kako su se takve odredbe donosile i prije dokumentirajući to fotografijama terevenki pod šatorom s nacističkim pozdravima ispod samog natpisa s uputama o ponašanju i redu koje je još 2010. dao otisnuti sam Počasni bleiburški vod. Što se, pak, Crkve u Austriji tiče, ove je godine vrlo izričito kazano koga će držati odgovornima: organizatore komemoracije, a to su Počasni bleiburški vod i Hrvatska biskupska konferencija. Uz napomenu da se dopuštenje za održavanje mise, koje mora dati nadležni austrijski biskup, ubuduće može i uskratiti.

Što misli o svemu tome, imao sam namjeru pitati i bleiburškog župnika monsinjora Ivana Olipa. Međutim, osim gesla cijele Gurško-klagenfurtske biskupije “S Isusom Kristom biti ljudima blizu”, koje je istaknuto na internetskoj stranici župe, o pogledima na djelovanje Crkve u svijetu i društvu, mnogo jače od bilo kakve izjave govori način na koji je taj svećenik oblikovao sam središnji trg Bleiburga. Na Kirchenplatzu, nasuprot impozantne barokne župne crkve, vjernici su, pod vodstvom svog župnika, uredili “Vrt religija” u kojem su ravnopravno zastupljene velike religije svijeta, s kršćanskim, židovskim i muslimanskim simbolima u središtu. Usto, cijeli zid kapelice, koji s jedne strane zatvara taj trg, razapeta je velika slika s licem jedne žene i jednog muškarca, očito izbjeglica s istoka i s očitom namjerom da kod ljudi pobuđuje suosjećanje i prihvaćanje takvih ljudi premda Bleiburg danas, za razliku od 1945., baš i nije na glavnoj izbjegličkoj ruti. Bilo bi lijepo kada bi takvim suosjećanjem bili oboružani svi oni koji će 12. svibnja pohrliti prema Bleiburgu, prema svim žrtvama, a osobito onima koje je iza sebe ostavio dobar dio onih koji su se u svibnju 1945. na Loibaškom polju našli kao izbjeglice, ispod kotača povijesti. Cijelim putem od Maribora, preko Dravograda prema Bleiburgu, na cesti kroz tijesnu dolinu rijeke Drave, ja sam vidio sjene razbijene vojske u bijegu i civila, među kojima je bio i dio moje obitelji. Zadržavši se tek jedan sat na pustom polju, naslutio sam kako je, usred tog nabujalog zelenila ispod još uvijek snijegom pokrivenih alpskih vrhova, i to naoko blago svibanjsko sunce moglo biti nemilosrdno izmrcvarenim, žednim i gladnim ljudima prepunih straha od osvete koji se, na žalost, za mnoge od njih pokazao opravdanim. Meni su oni progovorili. Na rubu polja, u nedavno prokrčenoj šikari pokraj pruge, prije nego što će biti zasuta novom zemljom, jedan je čovjek detektorom metala pretraživao tlo. Bio je to lokalni kolekcionar predmeta koji su tamo odbacivani kao neželjeni izdajnički simboli pripadanja pogrešnom, zločinačkom i propalom režimu. “Ulov” tog dana bilo mu je nekoliko “ujkana”, kako je svojim žargonom, miješajući slovenski i njemački, nazvao ustašku oznaku s uniforme, i jedan “pavelić”, ustaška medalja za hrabrost kakvih je na tom polju također ostalo na tisuće. Pokazujući na mobitelu fotografije doista impozantne zbirke, ovaj mi je “lovac” kazao kako je on specijaliziran za kopče s vojničkog remenja. Ne zanima ga samo Drugi svjetski rat. Svojim je detektorom pročešljao, primjerice, i dolinu rijeke Soče, poprište krvavih bitaka u Prvome svjetskom ratu. Dobro zna da ovdje, kod Bleiburga, nije bilo nikakve bitke ni masovnih ubijanja. Ali zato je cijelo polje zasijano ustaškim znakovljem. Tek tu i tamo, kaže, nađe se i koja četnička kokarda. Kaže da on to ne čini, ali da neki njegovi kolege u hobiju rade dobar posao na dane komemoracija prodajući te predmete mnogo iznad njihove “tržišne” kolekcionarske cijene, koja je oko pet eura. Poklonio nam je svakom po jednog “ujkana”.

Prepušteni na milost i nemilost

Taj mali, odbačeni, zemljom nagrizeni i godinama istanjeni komadić lima postao je tog dana moj najdojmljiviji sugovornik. Držeći ga u ruci, nisam mogao zamisliti ništa drugo nego jednog nesretnika. Možda je bio ratni zločinac. Možda je bio običan mobilizirani seljak. Možda naivni i razočarani idealist koji nije imao hrabrosti ranije odbaciti tu “svetinju” i napustiti krvavo kolo. Možda je preživio. A možda mu kosti leže u Teznom, s tisućama drugih. U svakom slučaju, nesretnik i zlosretnik. Teško da ga je pekla savjest što odbacuje to slovo, tada još ulašteno i sjajno, u kojem se ugnijezdio gorući hrvatski grb. Tada se već moralo pročuti da ih je poglavnik napustio i pobjegao. Kako god bilo, bio je to odbačeni simbol. Ako je prethodnih godina vlasnik tog znaka možda i bio silnik i moćnik premda su se oni najmoćniji i najsilniji za sebe pobrinuli i sigurno nisu završili u tom zbjegu poraženih, tog je dana sigurno spoznao što znači biti prepušten na milost i nemilost nekoj većoj i moćnijoj sili.

Oni koji su preživjeli i uspjeli se zadržati u Austriji, ustaški i ini emigranti koji su se počeli prvi okupljati oko Bleiburga i jednog groba u Unterloibachu s kostima dvanaestak ubijenih svojih bivših suboraca, držali su vjerojatno vatrene govore. Pogotovo kad ih nitko nije čuo. Ali, nije im padalo na pamet oblačiti svoje stare uniforme ili isticati bilo kakve ustaške znakove. To se počelo događati tek nakon 1991. godine i, ako ništa drugo, to je jedan od dokaza da su neki u stvaranju slobodne, demokratske i neovisne Republike Hrvatske vidjeli uskrsnuće ustaške NDH. Poput onih koji su pred spomenikom, očito nekoliko dana prije našeg posjeta, ostavili svijeću sa simbolom HOS-a i ustaškim pozdravom. Za to snosi odgovornost i država i Crkva u Hrvatskoj. A da ne i govorimo o dernecima pod šatorima uz pivom zalivene ustaške pjesme. Koji to još divljaci arlauču i opijaju se nad mrtvima? Kažu da se ove godine neće prodavati ama baš ništa, a pogotovo ne alkohol. Ali, toksičnije od bilo kojeg pića su neodmjerene, prijetvorne riječi kakve su se tamo redovito čule. Jedino što se vrlo rijetko, ili nikada, tamo nije čulo s govornice i propovjedaonice bile su riječi iskrene sućuti sa svakom žrtvom. Kako onom s Križnog puta tako i s onima koje su im prethodile. Držim taj tanušni komadić lima na dlanu. On i doslovno više nema nikakvu težinu jer je i došao iz svijeta sjena i duhova. I ne razumijem one kojima bi se od tog znamena izgrizenog njegovom promašenošću i zločinima raspalili osjećaji koje bi pobrkali s domoljubljem. Ja osjećam samo samilost prema nesretniku i zlosretniku koji ga je odbacio i kojeg je i samog odbacila i pregazila povijest. I mislim da ću se još barem jednom vratiti na to Loibaško polje, da ga vratim gdje mu je i mjesto. U prošlost, pod zemlju.

Komemoracija žrtvama bleiburške tragedije vodi se kao crkvena manifestacija koju država ne zabranjuje Odluka na odboru Sabor je bio i ostaje pokrovitelj Bleiburga

Josip Broz Tito - nekima drag, drugima baš i ne... Sve hrvatske podjele Svađamo se zbog Jasenovca i Bleiburga, gej brakova, sjevernjaci i južnjaci gledaju se preko nišana…
.

Odgovori