Državotrovna stranka. Piše Hrvoje ŠIMIČEVIĆ, portalnovosti.com
lipanj 25, 2019
Rada BORIĆ: Zašto sam glasala protiv zaključka o podizanju spomenika žrtvama Holokausta. portalnovosti.com
lipanj 25, 2019

Biti Srbin. Autor Heni ERCEG, tacno.net, mladina.si

Biti Srbin

Teško je, opasno, biti danas Srbin u Hrvatskoj, državi u kojoj skoro sto tisuća glasova na izborima za EU parlament osvoji žena kojoj je ustaška uniforma sastavni dio garderobe, koja bez zazora tvrdi kako ustaški pokret nije bio zločinački i ima samo riječi hvale za šefa bivše naci-države, Antu Pavelića, koji je jednom već uspješno riješio srpsko pitanje u Hrvatskoj, otvaranjem logora Jasenovac.

Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Većina Hrvata na to će, zapravo ironično, pitanje s plakata vodeće srpske stranke pred evropske izbore odgovoriti, e kako bi oni, ti Srbi, imali biti sretni već zato jer im je dopušteno živjeti u Hrvatskoj, manji će dio pak rezignirano utvrditi kako je Srbima jednako loše kao i Hrvatima. Odgovor dakle nudi neiskorijenjenu, nacionalističku mržnju ili potpunu nezainteresiranost za nedopustivo napornu sudbinu jednoga naroda čiji su pripadnici u značajno reduciranom broju ostali živjeti u Hrvatskoj, zato jer su tu rođeni, jer su im preci tu živjeli stoljećima, jer su tu prošli pogrome ondašnje ustaške države, da bi se danas nosili s novim hrvatskim fašizmom. Odgovor stoga glasi: teško je, opasno, biti danas Srbin u Hrvatskoj, državi u kojoj skoro sto tisuća glasova na izborima za EU parlament osvoji žena kojoj je ustaška uniforma sastavni dio garderobe, koja bez zazora tvrdi kako ustaški pokret nije bio zločinački i ima samo riječi hvale za šefa bivše naci-države, Antu Pavelića, koji je jednom već uspješno riješio srpsko pitanje u Hrvatskoj, otvaranjem logora Jasenovac.

Ali vragovi su se regenerirali, pa se nova Hrvatska opet pozabavila „smanjenjem broja Srba“, protjerano je njih više od 200 tisuća, ostalo jedva 4 posto od nekadašnjih 12 posto stanovnika Hrvatske. No ni taj mizerni postotak nije dovoljan da se hrvatske Srbe prestane tretirati kao Židove u Njemačkoj tridesetih godina, štoviše nasilje svake vrste eskaliralo je ulaskom Hrvatske u EU, i svakodnevno daje strašan odgovor na pitanje kako je biti Srbin u Hrvatskoj.

Radoje Petković bio je istaknuti član srpske zajednice, živio u blizini Rijeke, bavio se svojim građevinskim poslom i političkim radom u Srpskoj demokratskoj stranci. Toga je jutra pio kavu u jednom kafiću i možda razmišljao o tome kako je biti Srbin u Hrvatskoj kada ga je nasilnik iznenada napao, udario šakom, potom ga na podu nastavio mlatiti, još i još, i nakon što je Petković ostao bez svijesti. Radoje Petković završio je u komi i ovih dana umro. Pa je li netko od prisutnih priskočio žrtvi u pomoć? Ili će biti da upravo u tom bijednom, nedostojnom okretanju glave na drugu stranu i leži odgovor na pitanje kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Jer da nije bilo nadzornih kamera napadač, to jest ubojica, ne bi ni bio uhvaćen. Nastavio bi mirno živjeti među finim građanima koji se ne bi htjeli miješati, onako kako živi već godinama, taj Ilija Glavić koji se u Hrvatsku sklonio iz Bosne u kojoj je rođen, u kojoj je na popisu osumnjičenih za teške ratne zločine, premlaćivanja do smrti i silovanja u logorima za srpske civile u Bosankom Brodu. Zato je taj zločinac svoj dom našao u Hrvatskoj, i nije jedini takav sa zasluženim hrvatskim državljanstvom.

I hoćemo li se čuditi pravosudnom ishodu ovoga slučaja, u državi u kojoj je dovoljno progovoriti ekavicom, da bi se dobilo odgovor na pitanje kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Odgovor u obliku smrtnog premlaćivanja ili pak teških batina koje je iskusilo četvero mladih ljudi na otoku Braču, nekako istodobno dok se gasio život Radoja Petkovića. Kojega je ubio jedan traženi i u Hrvatskoj skrivani ratni zločinac.

Mladi su ljudi, među njima i krhka djevojka, krvave batine dobili na uglancanoj rivi u Supetru na Braču, gdje rade kao sezonski radnici. A došli su iz Vukovara, onoga tobožnjeg simbola ratnog stradanja Hrvatske, grada koji najbolje svjedoči ukupnu patriotsku laž svih hrvatskih političkih elita. I danas razrušen, nevoljen, ekonomski devastiran, nacionalistički zadrt, okupan mržnjom prema Srbima koji su prije rata u Vukovaru činili polovicu stanovništva, da bi ih danas jedva bilo. U potrazi za poslom mladići iz Vukovara došli su na Brač, da bi konobarili, i da bi konačno bili divljački pretučeni kada je njih dvadeset navalilo s uzvikom: „Gdje su Srbi?“ I hoćemo li se čuditi pravosudnom ishodu i ovog zločina iz mržnje koji će vjerojatno završiti nekom smiješnom kaznom? Kao što se većina nacije čudom čudi reakciji gradonačelnice Supetra koja je odmah uskratila novčanu pomoć pripadnicima Torcide koji su i premlatili te mlade ljude. Jer ona je ionako Alisa u zemlji čudesa, neobični primjerak političarke koja je donaciju uskratila i za ustaški dernek na Bleiburgu, kazavši kako je „Supetar novac već dao, ali za proslavu godišnjice antifašističke borbe u kojoj su sudjelovali i mnogi Bračani“.

Istodobno kokoš iz predsjedničkih dvora, zadužena za sigurnost svih građana, osudila je „svaku vrstu nasilja“, za nju je „Hrvatska sigurna zemlja, dobrih ljudi koji zaziru od pojedinaca koji takvim ponašanjem narušavaju sliku svoje zemlje“. Dobrih ljudi koji šutnjom „zaziru“ od nasilja nad Srbima i bivaju za njega suodgovorni. I za nasilnu smrt Radoja Petkovića. Dobrih ljudi u „sigurnoj“, idiličnoj zemlji kakvom je, svjesno obmanjujući javnost, kao neka turistička propagandistica, vidi hrvatska predsjednica. Eto, zato Hrvatska nema izbora nego ostati zarobljena u sloganu „Ubij Srbina“, mala fašistička tvorevina u kojoj se dnevno vučji bijesno, mržnjom i šakama, odgovara na pitanje kako je biti Srbin u Hrvatskoj.

Mladina

.

Objavljeno tacno.net, 25.06.2019., https://www.tacno.net/novosti/biti-srbin/, pristupljeno 25.06.2019.

Odgovori