Problem demografije s Pantovčaka može biti jednostavan, s ove strane je to bila tek predstava. Komentar Borisa VLAŠIĆA, jutarnji.hr
lipanj 17, 2018
AUTORI FILMA “VIVA LUDEŽ”: Feral je doista prosvjetiteljski projekt. Piše Ivor FUKA, lupiga.com
lipanj 17, 2018

“Barbari” sa Sutjeske. Piše Damir PILIĆ

 Povjesničar Davor Marijan jaše i dalje: u Slobodnoj Dalmaciji od 3. veljače odgovorio je na moj članak „Sutjeska je Hrvate spasila od kralja Petra“, kojim sam 29. siječnja reagirao na njegov prethodni intervju o Bitki na Sutjesci.

Davor Marijan razotkrio se kao poklonik kralja Petra i njegovih nasljednika. Svaka čast

Da podsjetim, od gomile budalaština koje je nadrobio u tom intervjuu, ja sam u svom tekstu komentirao samo tri najveće:

1) da časna i legendarna Bitka na Sutjesci nema veze s današnjom Hrvatskom,

2) da je za pokolj Dalmatinaca na Sutjesci kriv Tito i

3) da se u Jugoslaviji nije smjelo govoriti i pisati o Martovskim pregovorima iz 1943. godine.

Prvu budalaštinu (koju naknadno hoće uvaliti novinaru s kojim je pričao) demantirao sam mu logičkom projekcijom o tome što bi se nakon 1945. Hrvatima dogodilo da su partizani na Sutjesci bili uništeni, a druge dvije povijesnim dokumentima – izvještajem njemačkog generala Lütersa koji nakon Bitke na Sutjesci hvali Titovo komandiranje partizanskom vojskom, odnosno popisom knjiga koje su u Jugoslaviji izašle o Martovskim pregovorima.

Historičar mi tumači da je sve ‘podložno preispitivanju’. Točno. Baš zato sam preispitao njegov intervju i našao revizionističko nasilje nad činjenicama i povijesnim faktima. Dokazao sam da o Sutjesci malo zna i još manje razumije

Pokazalo se da je moj tekst pomogao našem povjesničaru i radikalno mu osvježio pamćenje: odjednom se sjetio ne samo izvještaja generala Lütersa (koji posve pobija tezu o Titovoj krivnji za pokolj Dalmatinaca), nego se sjetio i da je Tito još 1978. u Jablanici govorio o Martovskim pregovorima, pa se čak sjetio i što je Tito tom zgodom točno rekao. Ostaje nejasno zašto je onda u intervjuu išao raditi budale od čitatelja Slobodne Dalmacije.

Upucao vlastitu tezu

Historičar mi tumači da je sve „podložno promjenama i preispitivanju“. Točno. Baš zato sam preispitao njegov intervju i našao revizionističko nasilje nad činjenicama i povijesnim faktima. Dokazao sam da o Sutjesci i drugim temama malo zna i još manje razumije, odnosno da mu se ne može vjerovati, iako se kiti znanstvenim titulama i djeluje u znanstvenoj ustanovi zvučnog imena (Hrvatski institut za povijest).

Valjda iznerviran što ga je običan novinar i nepovjesničar pred javnosti razotkrio kao šarlatana koji prikriva postojeće povijesne izvore i selektivnim istinama obmanjuje čitatelje, dr. Marijan je demokratsko pravo na repliku iskoristio da plasira gomilu uvreda i političkih etiketa na moj račun (ne znam na kojem je semestru studija povijesti to učio), a usput je na stranicama Slobodne parkirao novi kamion prazne povjesničarske slame.

Da ne kažem kako se u novinama koje su 1943. osnovali dalmatinski partizani i antifašisti (dva dana nakon časne i legendarne Bitke na Sutjesci) opet gospodski istovario i po partizanima i po antifašizmu.

O toj slami ću danas govoriti, a uvrede je lako objasniti. Što bi rekao suvremeni srpski historiograf Đorđe Balašević: „Svi što gube se ljute, to je poznata stvar.“ A na semaforu stoji rezultat iz 1945. godine.

Dakako, moram napomenuti da me te Marijanove uvrede oslobađaju obaveze da u ovoj polemici poštivam bolje građanske običaje u odnosu na dignitet njegove osobe.

Dakle, ovaj diletant ne samo da je u svom tekstu potvrdio sve moje navode, nego ih je još i proširio. Neosnovanost njegove teze da su Martovski pregovori iz 1943. u Jugoslaviji bili „tabu“ ja mu dokazujem činjenicama da su o pregovorima javno govorili i onaj tko ih je naredio (Josip Broz Tito) i dvojica od trojice njegovih pregovarača (Vladimir Velebit i Koča Popović), a on mi uzvraća da je o tome za vrijeme SFRJ pisao i treći Titov pregovarač (Milovan Đilas).

Tu čovjek ostaje nijem od sažaljenja: crni doktore povijesnih znanosti, pa kakav je to „tabu“ ako su o tome javno govorili ili pisali sva četvorica uključenih aktera? Riječ „tabu“ znači nešto posve drugo.

Ako smo 1945. upali u ‘barbarstvo’, onda smo prethodno bili u ‘civilizaciji’. To je bila civilizacija NDH, hrvatska franšiza arijevske civilizacije zvane Treći Reich, glasovite po rasnim zakonima. Oni koji su zaustavili klanje Marijanu su barbari. Mašala

Ruganje svjedoku historije

Netom je tako efektno upucao vlastitu tezu, naš revizionist hrabro srlja u dodatnu pogibelj. Opet vadi Mišu Lekovića i njegovu knjigu o Martovskim pregovorima – za koju se sada sjetio da je izašla još u doba SFRJ – pa notira kako čak i taj Leković, na kojeg se grčevito poziva, stavlja riječ „tabu“ u navodnike. Svak bi iz toga zaključio kako i Leković drži da tu nikakvog tabua nema, ali ne i dr. Marijan – on svejedno drvi da su Martovski pregovori bili „tabu“ bez navodnika.

Ta snaga slijepe volje, kojom se Marijan bori protiv zdravog razuma i evidentnih dokaza koji posve ruše njegove plitke konstrukcije, doista je dirljiva. Zato predlažem da našu tradicionalnu narodnu uzrečicu „tako možeš govoriti zidu“ – koju koristimo za opis osobe na koju racionalni argumenti ne djeluju – promijenimo u „tako možeš govoriti dr. Marijanu“.

U svom tekstu sam napisao da je nakon probijanja fašističkog obruča na Neretvi Tito s glavninom snaga i tisućama ranjenika „napredovao prema Sandžaku i Crnoj Gori, želeći što prije stići do slobodnog teritorija, kako bi se ranjenici mogli liječiti, a borci odmoriti“. Ekspert se ruga mojoj tvrdnji, osporava navedene pravce i razloge Titova kretanja, te svisoka docira kako „u socijalističkoj revoluciji nije bilo vremena za odmor, čak ni za ranjenike“, a zaboravlja da se napredovanjem jedinica slobodni teritorij može steći i u njega stići.

Misli da se ruga meni, a ne zna, jadan, da se zapravo ruga čovjeku na kojeg se poziva u svojim člancima, svjedoku događaja koji je djelovao pri Vrhovnom štabu – glavnom Titovom pregovaraču dr. Vladimiru Velebitu, koji u knjizi „Vladimir Velebit: Svjedok historije“, na pitanje autorice Mire Šuvar: „Zašto se, po vašem mišljenju, Tito odlučio za pregovore s Nijemcima o primirju?“, odgovara tako jasno da ga čak i loši povjesničari mogu razumjeti:

„Mislim da je to učinio u prvom redu da bi dobio na vremenu, da bi dobio predah i spasio 4.000 ranjenika. (…) Mislio je da će nas Nijemci napadati i kada pređemo na drugu obalu Neretve. Htio je na neki način zadržati njihovo nadiranje, dok ranjenike i bolesnike ne prebacimo u nepristupačne krajeve Sandžaka i Crne Gore.“

Mislio sam da je prezir prema Kraljevini Jugoslaviji jedino što ideološki veže Hrvate. A onda u liku dr. Marijana neočekivano otkrijem nostalgičnog rojalista, poklonika kralja Petra i velikosrpske hegemonije. Doktore, sigurno ste usamljeni

Naš revizionist ignorira i iskaz drugog Titovog pregovarača Koče Popovića, koji se o tome u knjizi Aleksandra Nenadovića „Razgovori s Kočom“ izričito odredio:

„Točno je (…) da su pregovori prekinuti ali nemojte smetnuti s uma da su i naši i njihovi pregovarački ciljevi bili sasvim ograničeni. Mi smo, po mom mišljenju, te ciljeve ostvarili: postigli smo rasterećenje u času kad nam je to bilo najpotrebnije. (…) Nalazim, sve u svemu, da su pregovori s Nijemcima početkom 1943. bili potpuno opravdani“, ocjenjuje Koča Popović, ali naš povjesničar to ne registrira, jer bi onda morao priznati da mu je konstrukcija o Titovom šurovanju s Nijemcima „čvrsta“ kao mliječni zub.

Po Marijanu, bajkovita Kraljevina Jugoslavija riješila je hrvatsko pitanje. A ja držim da Hrvati ipak zaslužuju barem svoj krevet. A ne da u okviru ‘riješenog nacionalnog pitanja’ moraju spavati s ovcama i kozama i piti vodu iz lokvi s kravama

Hvala na Savi Kovačeviću

Posebno fascinira Marijanova fasciniranost Kraljevinom Jugoslavijom. Jedina stvar u povijesti oko koje su se hrvatski komunisti i ustaše ikada složili bio je stav o Kraljevini Jugoslaviji kao „tamnici naroda“. Ali naš povjesničar nije ni komunist ni ustaša, on je neutralni demokrat, pa se ta velikosrpska diktatura njemu „uklapala u slične države koje su postojale u Europi“, a u njoj su Hrvati tobože „imali riješeno hrvatsko pitanje“.

Ozbiljniji povjesničari, koji su živjeli u toj diktaturi, stvar vide posve drukčije. „Jugoslavija je između dva rata bila najkonfliktnija i najzaostalija zemlja u Europi“ (Duško Bilandžić, „Hrvatska moderna povijest“, Zagreb, 1999.), u kojoj „tri četvrtine svih Hrvata nemaju vlastitog kreveta“ (Rudolf Bićanić, „Kako živi narod“, Zagreb, 1936.), pa po hrvatskim selima „u istim prostorijama stoje stoka i ljudi zajedno“, a npr. u trogirskoj Zagori „nema ni jedne jedine čatrnje, piju svi iz lokava s blagom“ (R. Bićanić i Ž. Macan, „Kako živi narod, II. knjiga“, Zagreb, 1939.).

Marijan drži da je ta bajkovita kraljevina uspješno riješila hrvatsko pitanje: pošto se njegovo Livno administrativno našlo u Banovini Hrvatskoj, njemu je to pitanje „riješeno“. A ja držim da Hrvati, kakvi god bili i gdje god živjeli, ipak zaslužuju barem svoj krevet. A ne da u okviru „riješenog nacionalnog pitanja“ moraju spavati s ovcama i kozama i piti vodu iz lokvi s kravama.

Mislio sam da je prezir prema centralističko-unitarnoj Kraljevini Jugoslaviji jedina stvar koja ideološki veže današnje Hrvate. A sad vidim da ni tu nismo monolitni: u liku našeg revizionista neočekivano sam otkrio nostalgičnog rojalista, poklonika kralja Petra i velikosrpske hegemonije. Svaka čast, doktore, sigurno ste usamljeni.

Eto, sažalih se na čovjeka. Pa da ga i pohvalim: lijepo je što se dr. Marijan sjetio partizanskog junaka sa Sutjeske, crnogorskog komandanta Treće proleterske divizije Save Kovačevića, koji je 13. lipnja 1943. poginuo predvodeći juriš na njemačke rovove, u herojskom pokušaju da spasi ranjenike i tifusare iz Centralne bolnice, među kojima i mnogo Dalmatinaca. Već je manje lijepo u kojem ga kontekstu Marijan spominje: veli on da je 1991. jedna partizanska divizija po imenu „Sava Kovačević“ napala Dubrovnik, pa je to dokaz da je antifašizam zlo i naopako.

Von Horstenau u kupe, Marijan u špade

Na stranu to što 1991. već desetljećima nije bilo partizana – pa onda, jasno, nije moglo biti ni partizanskih divizija – čovjek mora zadivljeno zastati pred Marijanovom logikom. Kakva impresivna dubina historičarskog uma, kakvo raskošno poimanje kauzalnih mogućnosti: prema njegovoj logici, ako neka budala ubije u ime Isusa, Alaha ili Save Kovačevića, nije kriva ta budala, nego su krivi Isus, Alah i Sava Kovačević. Ovaj dr. Marijan je rudno blago: to se, majci, rijetko rađa.

Dakle, s Titom smo upali u barbarstvo. Možda sam i zaspao koji minut na školskim satovima, jer samo ‘neprijatelj nikad ne spava’, ali je vojni historiograf ‘prespavao’ puno toga. Prespavao je epohu u kojoj su Hrvati dobili svoj krevet

No sve je nevažno u uspoređenju s pogledom ovog revizionista na promjenu društvenog uređenja Hrvatske 1945. godine. Kako mu stoji u naslovu teksta, po njemu smo „s Titovom vlašću upali u barbarstvo“. Ovako nešto se s tako visoke znanstvene adrese nije moglo čuti ni u najvećem mraku ratnih devedesetih.

Dakle, s Titom smo upali u barbarstvo. Možda sam i zaspao koji minut na školskim satovima, jer samo „neprijatelj nikad ne spava“, ali je vojni historiograf izgleda „prespavao“ puno toga i to ne samo tijekom školovanja.

Zapravo, prespavao je sve: da su u Hrvatskoj nakon 1945. podignute škole u svakom selu (tamo gdje ih ranije nije bilo), postupno likvidirana nepismenost, osigurano dostupno školstvo i zdravstvena zaštita svima, elektrifikacija sela i gradova, vodoopskrba tekućom vodom, industrijalizacija zemlje i posljedična promjena socijalne strukture hrvatskog društva, podizanje standarda, osnivanje novih fakulteta, sveučilišta i kulturnih ustanova, sudjelovanje radnika u upravljanju poduzećima i ustanovama…

Ukratko: dr. Marijan je prespavao epohu u kojoj su Hrvati dobili svoj krevet.

Po njemu, projekt socijalističkog samoupravljanja – u smislu da radnik s onim s kim radi odlučuje o uvjetima i rezultatima svog rada, a građanin s onima među kojima živi o uvjetima svog života – jest „barbarstvo“, a ne civilizacijski napredak (makar u praksi bilo tisuću poteškoća). Kako bilo, dr. Marijan je „civilizacijski“ iskoristio to što se u tom „barbarskom sistemu“ besplatno školovao, uključujući i visoko obrazovanje.

Taj „barbarski sistem“ je, dakle, ljudima osigurao besplatno školstvo i zdravstvo, društvene stanove i radnička odmarališta, te ono najvažnije: socijalnu i egzistencijalnu sigurnost. Što reći o čovjeku koji ove civilizacijske dosege – danas nedostupne hrvatskim građanima – drži „barbarstvom“?

Netko mu treba reći: riječ „barbarstvo“ znači nešto posve drugo. Ali nema tu koristi – sjetite se kako naš ekspert doživljava riječ „tabu“.

Sada prelazimo na analizu riječi „upali“. Sjetite se: mi smo s Titom „upali“ u barbarstvo.

Ako smo u nešto „upali“, onda smo prethodno bili na nekoj visini „iznad“ tog nečega. Ako smo upali u „barbarstvo“, onda smo prethodno boravili u „civilizaciji“. Pa da vidimo s koje smo to civilizacijske kruške 1945. nesretno tresnuli u „barbarstvo“? Što je to do 1945. bilo u Hrvatskoj?

To je bila civilizacija okupatorske tvorevine NDH, hrvatska franšiza arijevske civilizacije zvane Treći Reich, glasovite po rasnim zakonima, što je bez pandana u povijesti. A od svih europskih franšiza NDH je bila najbarbarskija. Čak je i general Edmund Glaise von Horstenau, Hitlerov vojni izaslanik u Zagrebu, bio zaprepašten razmjerima ustaških zločina, pa je slao depeše u Berlin tumačeći Hitleru da će takva bestijalnost i većinu Srba i većinu Hrvata okrenuti protiv njemačko-ustaškog režima, što se i dogodilo.

To je ta Marijanova „civilizacija“ iz koje smo „upali u barbarstvo“. Oni koji su zaustavili klanje su barbari. Rezultat revolucionarnog rata je „zamjena jednog zla s drugim“, pa je dakle njemu sloboda jednako zlo kao i okupacija. Oslobođenje od nacističke okupacije – u tom sklopu i od NDH – za njega je skok u barbarstvo. Mašala.

Tobože kontroverzni Francetić

Da bi se dobio uvid u mentalni sklop s kojim polemiziram, valja podsjetiti da je dr. Marijan široj javnosti postao poznat kad je 2013. javno relativizirao ustaškog zločinca Juru Francetića, braneći revizionističku tezu po kojoj zapovjednik ustaške Crne legije nije ratni zločinac nego „kontroverzna ličnost“, koju „dio javnosti percipira kao ratnog zločinca, a dio kao nacionalnog junaka“. Tada je naš stručnjak obznanio da je proučavao ustaški pokret, ali „ne usudim se reći da znam tko je bio Francetić“.

Recite, ljudi, kako da pomognemo našem junaku, pa da spozna tko je „kontroverzni“ Francetić? Kako dr. Marijan kaže da ne vjeruje jugoslavenskoj komunističkoj historiografiji, konzultirat ćemo strane kapitalističke izvore.

Švedski povjesničar Tomislav Dulić u knjizi „Utopije nacije: Lokalni pokolji u BiH, 1941-42“ (Uppsala, 2005.) pokazuje da su pokolji i masovne deportacije bili svakodnevica Crne legije, te da je Francetić osobno naređivao ubojstva uglednih Srba i Židova. Britanski historičar Rory Yeomans u zborniku „U sjeni Hitlera“ (London, 2011.) ističe Francetićevu odgovornost za tisuće ubijenih bosanskih Srba čija su tijela bačena u Drinu, a Yeomansov sunarodnjak Marko Attila Hoare u knjizi „Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni“ (New York, 2006.) dodaje i pokolj 900 Srba i Židova iz Vlasenice.

Prema logici našeg povjesničara, ako neka budala ubije u ime Isusa, Alaha ili Save Kovačevića, nije kriva ta budala, nego su krivi Isus, Alah i Sava Kovačević. Ovaj dr. Marijan je rudno blago: to se, majci, rijetko rađa

Francetićev zulum u Bosni je bio toliki da je pobunio i muslimanske intelektualce, koji su Sarajevskom rezolucijom osudili ustaške zločine, na što je Francetić – kako 2010. nalazi turski sociolog Onder Cetin – zaprijetio da će „pobiti sve potpisnike“. Čak je i njemačka vojna komanda od Pavelića „tražila da Jure Francetić, zapovjednik Prve brigade Crne legije, bude razriješen zbog nekontrolirane okrutnosti“, piše američki vojni historiograf J. Lee Ready („Zaboravljena Osovina: Njemački saveznici i strani dobrovoljci“, 1987.).

Vidimo da se širom svijeta znade tko je bio Francetić, ali naš ekspert još uvijek sumnja ter se znanstveno snebiva, i okoliša oko Francetića kao kiša oko Kragujevca, čime iza dimne zavjese doktorske titule širi toleranciju prema ideologiji zla.

Ama, čovječe, nema u fašizmu ništa kontroverzno. Rasni zakoni nisu kontroverzni, kao ni ljudi koji su ih provodili. To je vrlo jednoznačni mrak. Riječ „kontroverzni“ znači nešto posve… ah, nije važno.

Svak intimno ima pravo biti na krivoj strani povijesti i u tišini svoja četiri zida žaliti što časna i legendarna Bitka na Sutjesci nije završila drukčije. Ali u preambuli Ustava RH stoji da je naša domovina utemeljena na odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), a nasuprot zločinačkoj NDH. Međutim, naš samozvani demokrat u odgovoru na moj tekst kaže doslovce: „(…) jao nama ako je antifašistički napredak i civiliziranost temelj Republike Hrvatske.“ Time ne priznaje Ustav države koja ga plaća.

Sreća da je demokrat. Zamislite da nije.

DAMIR PILIĆ

Ovaj tekst je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji od 10.02.2018. godine

Odgovori