Godina 1930. Piše Heni ERCEG, tacno.net
studeni 24, 2018
Licemjerni Bozanić ne želi ni istinu ni slobodu. Piše Drago PILSEL, autograf.hr
studeni 25, 2018

Ante TOMIĆ: Sve se budale, fanatici i ustaška spadala šlepaju na Vukovar. Da ih je u studenom ’91. bilo kao nekidan mogli su Šljivančanina i Šešelja šutirati nogom u guzicu.

Pobjeda protiv Engleske na Wembleyu trebala je biti veća od nogometa, kao što se u nas nogometaši i inače predstavljaju većim od nogometa.

To što oni rade možda nije važnije od Isusa, ali je nesumnjivo u klasi s čudesnim postignućima Djevice Marije: hranjiva, zdrava, kršćanska, hrvatska i, općenito, humanistička djelatnost.

“Idemo dobiti Engleze za prvo mjesto i sjećanje na Vukovar”, zavikao je trener Zlatko Dalić raspaljeno, na što je daroviti mladi filmski redatelj Šime Šitum na Fejsu zabrinuto napisao: “Morate dobit jer će bit preglupo ako zaboravimo Vukovar.”

Ovaj plamičak ironije kratko mi je osvijetlio gusti mrak prošlog vikenda. Bilo je tako relaksirajuće i osvježavajuće pročitati nešto zabavno u hrpama uzvišenog pseudopatriotskog preseravanja koje se prelijevalo iz svih portala, novina i televizija.

Zlatko Dalić und Jaranen, kao što znamo, na kraju nisu pobijedili Engleze, ali koga je zapravo, osim nogometnih navijača, briga za to? Kome treba jedna nogometna pobjeda da bi se sjetio gorkog ratnog poraza prije dvadeset sedam godina? Ne razumijem, pomozite mi, u kakvoj su vezi ta dva događaja?

Jadni Vukovar

Tragedija dunavskog gradića sve je više nekako nalik čovjeku koji je umro bez oporuke. Hiljade se njih, češće nepozvanih nego pozvanih, ništarija koje pokojnik nikad u životu nije vidio, otimaju za njegovu jadnu ostavštinu.

Sve se budale, fanatici, bespravni graditelji, lažni magistri, porezne varalice, nemilosrdni izrabljivači sirotinje i mucava ustaška spadala šlepaju na Vukovar. Politički egzibicionisti i pornografi pretvaraju se ožalošćenima, kao dostojanstveno hodaju sa svijećama u rukama a zapravo su došli samo da bi nekoga izviždali i popljuvali.

Posljednja je u nizu gnjusnih nesreća koje su zadesile Vukovar da je postao batina. Toljaga za obračunavanje s političkim neprijateljima. Kad nekoga hoćete ocrniti ili osramotiti, nema boljega nego klepiti ga po tjemenu izmišljenom optužbom da ne voli Vukovar.

Svi danas zlokobno mašu Vukovarom, vrte ga kao nunčakama, čak i profesorice hrvatskog u Ekonomskoj školi, i u devedeset devet od stotinu slučajeva nije jasno otkud im pravo da to čine.

Kad se, na primjer, Tihomir Dujmović naljuti da je Milorad Pupovac došao u Vukovar i bacio vijenac u Dunav, po kojoj je osnovi Dujmović ljut?

U trenucima kad je Vukovar gorio, Milorad Pupovac je bio u Zagrebu, jednako kao i Tihomir Dujmović. Mogla je lako biti oglašena zračna uzbuna i njih dvojica su u betonskim skloništima ispod nekih novozagrebačkih zgrada slušali vijesti s tranzistorskih prijamnika.

Možda su bili susjedi, u istoj ulici na Zapruđu, Dujmović na broju 33, a Pupovac na 37. Koje su točno Dujmovićeve zasluge za jedinu i vječnu Hrvatsku? Koje su njegove reference da optužujuće upire prstom u druge? Tko bi mi znao reći, zašto je Dujmovićevo slušanje vijesti pod kariranom dekom u skloništu na broju 33 hrvatskije od Pupovčevog na broju 37?

Ili onaj smiješni Zlatko Hasanbegović. Taj se oholo šeta po Vukovaru kao da je vlastoručno razbio jedno šezdeset, sedamdeset, tko je to više brojao, tenkova na Trpinjskoj cesti, a u stvari je čitavo vrijeme tristotinjak kilometara zapadno sjedio na stražnjici.

Premda je u ljeto devedeset prve napunio osamnaest godina i, da je pitao, netko bi mu svakako dao pušku, Zlatko Hasanbegović očito nije osjetio sveti poziv domovine u svome plemenitom hrvatskom srcu. Zašto se njega danas drži istinitijim tumačem vukovarske tragedije od Ivane Bodrožić, Bojana Glavaševića ili nekoga trećeg tko je stvarno bio tu?

Desetke hiljada full time Hrvata hodali su u nedjelju, sa svijećama, ogrnuti trobojnim zastavama vukovarskim ulicama, smrknuti i gnjevni, tek da bi zastrašili svoje političke neistomišljenike.

Došlo ih je valjda dvadeset puta više nego što ih je bilo u isto vrijeme prije dvadeset sedam godina. Zaista, da ih je u studenome 1991. bilo kao u studenom 2018. mogli su Veselina Šljivančanina i Vojislava Šešelja šutirati nogom u guzicu.

Kakve veze svi ti desničarski hvalisavci i puvanderi imaju s onim jadnim vukovarskim starcima koji su promrzli i iscrpljeni zurili u podrumske stepenice, čekajući da im četnici odozgo prvo ubace bombu, a zatim ih rafalima izrešetaju? Taj tihi, poraženi i napušteni Vukovar i ovaj današnji, razmetljiv, nasilan, batinaški Vukovar, baš ništa zajedničko nemaju.

.

Objavljeno slobodnadalmacija.hr, 22.11.2018., https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/vlaska-posla/clanak/id/576249/ante-tomic-sve-se-budale-fanatici-i-ustaska-spadala-slepaju-na-vukovar-da-ih-je-u-studenom-91-bilo-kao-nekidan-mogli-su-sljivancanina-i-seselja-sutirati-nogom-u-guzicu, pristupljeno 25.11.2018.

Odgovori