Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije
4 srpnja, 2017
Drago BOJIĆ: Žrtvovani na oltaru Domovine
4 srpnja, 2017

Andreja ŽIVKOVIĆ: Zašto sam potpisao „10 prijedloga“

Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.

„European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci).
„European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija@Flickr prema Creative Commons licenci).
Evropska ljevica našla se zarobljenom između kapitulacije Syrize i Brexita, odnosno između ideje kako nema budućnosti izvan EU i činjenice da se evropski projekt ne može nastaviti u svojoj sadašnjoj formi. Ovakav period odgovara konceptu „interregnuma“ Antonija Gramscija, a to je vrijeme neizvjesnog trajanja, u kome umire stari poredak, ali se novi još ne može roditi. „Organska kriza“ evropskog kapitalizma i njegovih institucija udvostručena je krizom evropske ljevice.
Kriza ljevice najočitija je u široko rasprostranjenoj užasnutosti pred realnošću kolapsa evropskog poretka. Za mnoge na ljevici, od Varoufakisa do Žižeka i Panitcha, grčka vlada u konačnici „nije imala izbora“ nego da prihvati uvjete Trojke. Ovo je TINA (There is no alternative) ljevice. Kao i u službenom „pensée unique“, jedina alternativa prikazana je upravo kao ono što ne predstavlja alternativu: nacionalističko uzmicanje u nacionalnu državu, odavno dezintegriranu silama globalizacije. Brexit se uzima kao dokaz. Otuda tvrdnja koju možemo čuti od Varoufakisa i Diem25 do Negrija i zagovarača Evropskog ustavotvornog procesa – da moramo izgraditi evropski pokret, kako bismo reformirali evropske institucije.
Iza TINA-e leži ono što sam nazvao „evropskom ideologijom“[1], koja se oblikuje kao teleološki narativ. Mit o porijeklu EU govori o evropskim narodima ujedinjenima u želji da osmisle nadnacionalnu zajednicu, u kojoj će se zauvijek odagnati nacionalistička rivalstva i rat.
Evropska ideologija premošćuje ponor između telosa i aktualnog stanja stvari u EU – monetarna, a ne politička integracija; nejednakost među nacijama; strukturalni demokratski deficit. Unutar evropske ideologije svaki je raskid s EU, a u nekim slučajevima i s evropskim ugovorima, unaprijed osuđen kao „iracionalan“, „populistički“ i „nacionalistički“, dok se raspad EU ne može zamisliti bez ponovnog zapadanja u fašizam i rat.
Ustvari, kao što su objasnili Alan Milward i Perry Anderson, projekt Evropske unije oduvijek je bio usmjeren na prevladavanje slabosti pojedinih država te kombiniranje njihovih suvereniteta, kako bi im se omogućilo da igraju svjetsku ulogu kroz okvir EU-a. „Evropsko spašavanje nacionalne države“, kao što sam već tvrdio[2], danas se nastavlja u hayekovskoj monetarnoj uniji, u kojoj transfer moći nacionalnih parlamenata na supranacionalnu strukturu birokratske vlasti ustvari predstavlja vladavinu saveza nacionalnih izvršnih vlasti i EU činovnika, koji su zaštićeni od volje naroda i provode diktate financijskih tržišta. Zato ne možemo govoriti da je nacionalizam suprotnost projektu Evropske unije ili da suparnički projekti evropskih integracija predstavljaju išta drugo doli oblik ekspresije nadmetanja različitih kapitala i nacionalnih država unutar EU. Pozicija Njemačke u EU pod Ekonomskom i monetarnom unijom (EMU), te dominacija centra nad periferijom dovoljni su dokaz toga.
Brexit ili Nacionalni front (FN) nisu nacionalističko Drugo spram evropskih integracija. Ideja suverenosti u Therese May i Marine Le Pen ne uključuje raskid s evropskim jedinstvenim tržištem. Plašenje imigracijom nisu izmislili Nigel Farage ili Le Pen, već je to konzekvencija nastojanja historijskih evropskih režima da izađu na kraj s „rezervnom armijom rada“ te rasno stratificiraju i podijele radnu snagu u Evropskoj uniji, primoravajući je na takmičenje unutar EU i u svjetskim razmjerima. „Morbidni simptomi“, koje je Gramsci dijagnosticirao za interregnum, izviru direktno iz ancien regimea.

EU se ne može reformirati

Važnost manifesta „10 prijedloga“ leži u njegovu razumijevanju da je i Brexit prilika za transformaciju kapitalističke krize u krizu kapitalizma. U važnom nedavnom članku, Perry Anderson tvrdi kako se uspjeh krajnje desnice svodi na činjenicu da je ekstremno desno odbijanje sadašnje Evropske unije politički konzistentnije od onoga radikalne ljevice.[3] Njen ideal – a u stvari ideologija – evropskog jedinstva, paralizirao je većinu ljevice strahom kada se suočila s krizom EU.
Nasuprot tome, Prijedlozi su proizvod rastućeg trenda unutar evropske ljevice – od Mélenchonovog Lijevog fronta do lijevog krila Podemosa i bivše ljevice Syrize (današnjeg Narodnog jedinstva), ali i među vodećim figurama, poput Oskara Lafontainea i Sahre Wagenknecht iz njemačke Ljevice (die Linke) – koji razumije da se EU ne može reformirati i učiniti demokratskijom ili „socijalnijom“, jer je dizajnirana kako bi bila anti-demokratska. Jednako tako, Brexit je pokazao da je raskid s EU strukturama moguć i predstavlja priliku za ljevicu da artikulira prošle, uglavnom simboličke diskusije koje se tiču Plana B, u stvarni program borbe.
Naime, to je jedna značajna razlika spram potpuno reakcionarnih fantazija o reformi Evropske unije. „10 prijedloga“ su prijedlozi za borbu, a ne za apolitičko NGO lobiranje, ili čak naprosto političke mjere, koje će u blistavoj budućnosti implementirati lijeva vlada. Oni su nešto što se u stara dobra vremena radničkog pokreta zvalo „tranzicijskim programom ujedinjenog fronta“. Kao tranzicijski zahtjevi, njihova je svrha da razotkriju političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga s jedne strane, te nesposobnosti sistema Evropske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve, s druge. Kao takvi, oni posreduju između stvarnih pokreta za progresivnu promjenu u Evropi i političkog projekta raskida, ujedinjujući različite borbe u politički pokret za transformaciju. Najprije na nivou nacionalne države, ali u uskoj vezi s internacionalnim pokretom transformacije Evrope u cjelini. Prema tome, za razliku od kampanja koje se fokusiraju na ovaj ili onaj problem povezan uz mjere štednje, ili političkih stranaka koje ograničavaju svoju aktivnost na izborni ciklus, mi govorimo o pokretu poopćene političke borbe koji kreće odozdo prema gore.
„10 prijedloga“ otvara potencijalni prostor da se drugačije društvene i političke snage ujedine oko ograničenog broja zahtjeva, čak i ako se ne mogu složiti o političkoj budućnosti EU, ili čak ako se, kao u mojem slučaju, ne slažu sa svim zahtjevima. Ključ je u borbenom jedinstvu i odlučnosti da se nikada ne kapitulira pred institucijama EU, po bilo kojem pitanju. Ni najbolji zahtjevi nisu vrijedni papira na kojem su napisani, ako ne pomažu ljevici da politički napreduje, šireći i produbljujući svoje polje borbe, i transformirajući na taj način njegove koordinate.

Balkanska federacija

Što se tiče post-Jugoslavije, „10 prijedloga“ sadrži implicitne odgovore na dugogodišnje slabosti.
Prije svega, na tendenciju ljevice da se podijeli na, s jedne strane, NGO kampanje, koje su po svojoj prirodi apolitične, jer ne mogu preuzeti formu političkog pokreta; a s druge strane, na pokušaje pokretanja političkih stranaka bez temelja u borbama na terenu ili platformi koje bi ih artikulirale. Kao drugo, postoji nemogućnost da se razumije determiniranosti krize njezinim oblikom, odnosno specifičnu formu u koju su izmješteni klasni antagonizmi, te kako su oni zgusnuti i artikulirani u političkom polju. Još od 2008. godine tvrdim da regionalna kriza kapitalizma poprima oblik dužničke krize, te da mjere štednje predstavljaju državnu obranu vrijednosti kreditnog novca (a time i vrijednosti vanjskog duga) na račun razaranja roba (deindustrijalizacija) i devalorizacije radne snage.[4] Ova kriza također je historijska kriza regionalne evropske integracije, trenutno stare već skoro pola stoljeća.[5] Jednako ju je nemoguće odvojiti od strukturnih ograničenja ekonomske politike, nametnutih tijekom procesa pridruživanja Evropskoj uniji, te putem međusobno usklađujućih kriterija ili pri ulasku u EU i evrozonu. Na nesreću, naše iskustvo sasvim se uklapa u Andersonov model veće dosljednosti desničara: po cijenu nekoliko prilika za fotografiranje svoje „solidarnosti“ sa žrtvama deložacija od strane banaka, Živi zid je ostvario ogroman politički kapital u Hrvatskoj.
Konačno, „10 prijedloga“ ne pothranjuje iluziju nacionalne suverenosti, primjerice tvrdnju sociologa Wolfganga Streecka kako je kapitalizam „socijalnog tržišta“ moguće zadržati na nivou nacionalne države, prkoseći subverziji financijskih tržišta. U slučaju Balkana, raskid s institucijama EU, na nivou nacionalne države tek je prvi korak u prevladavanju financijske i vojne ovisnosti. Ovaj raskid može predstavljati internacionalistički iskorak jedino ako je povezan s perspektivom nove regionalne forme udruživanja i solidarnosti. A to je perspektiva Balkanske federacije, to jest, oblika suradnje koji bi ujedinio narode regije u zajedničkom cilju: da oslobode regiju vanjske ovisnosti i nacionalističkog razdora te maksimaliziraju blagostanje svojih naroda, čineći ih subjektima vlastite sudbine.[6]

Bilješke:[1] http://www.portalnovosti.com/protiv-euro-marksizma

[2] http://www.marks21.info/teorija/evropske-integracije-permanentni-drzavni-udar-protiv-demokratije

[3] http://lemondediplomatique.hr/jalovost-antisistemskih-pobuna/

[4] Andreja Živković, „From the market…to the market: The debt economy after Yugoslavia“, u: Srećko Horvat i Igor Štiks (ur.), Welcome to the desert of post-socialism: radical politics in former Yugoslavia, Verso, 2015; i Andreja Živković, „Financialisation in the Post-Yugoslav Region: Monetary Policy, Credit Money and Dollarization“, Journal of World Economy (2017, u pripremi).

[5] http://www.portalnovosti.com/aktiv-br-7-kratka-istorija-evropskih-integracija

[6] http://www.criticatac.ro/lefteast/balkans-for-the-peoples-of-the-balkans/

Preneseno sa slobodnifilozofski.com, 08.06.2017.,  http://slobodnifilozofski.com/2017/06/zasto-potpisao-10-prijedloga.html

Odgovori