Domovi kulture kao mjesta zločina
ožujak 15, 2019
Zbogom, sekularna državo. Piše Tomislav JAKIĆ, portalnovosti.com
ožujak 16, 2019

Dom kulture u Pilici je jedno od najstrašnijih mjesta torture; zalediš se kad dođeš na pozornicu na kojoj su rupe od metaka i ostaci ljudskog mesa po zidovima, kaže fotoreporter Hrvoje Polan

'Iza sedam logora'

S Hrvojem Polanom, poznatim fotografom, razgovarali smo u povodu nedavna izlaska fotomonografije “Iza sedam logora”, koju potpisuje zajedno s Viktorom Ivančićem i beogradskim novinarom Nemanjom Stjepanovićem.
Ovo jedinstveno djelo na 150 stranica s kolor-fotografijama donosi sugestivnu priču o 24 lokacije na kojima su predratni jugoslavenski domovi kulture tijekom ratova devedesetih prenamijenjeni u mučilišta.

Ivančić ispisuje nadahnuti tekst o vezi nacionalne kulture i eliminacije, a Stjepanović nabraja fakte o stratištima koja je Polan, naravno, fotografirao.
O našem ćemo sugovorniku u uvodu navesti nekoliko biografskih podataka otisnutih na kraju monografije: radio je za Feral Tribune, a potom za Reuters i France Presse, “pokrivajući socijalne sukobe i ostale događaje diljem svijeta”.
Održao je niz samostalnih i skupnih izložbi. Jedna od fotografija izložena mu je u newyorškom Muzeju moderne umjetnosti u okviru izložbe “100 best pictures of decade 2000 – 2010”. Danas je freelancer.Nije lako pratit’ Viktora

S obzirom na to da je “Iza sedam logora” vrlo netipična fotomonografija o ratnim zločinima, na početku je nemoguće izbjeći klišeizirano pitanje – kako ste došli na ideju da je kreirate? U čijoj su glavi povezani domovi kulture s logorima?
– Za mene je bitno da je knjiga izišla i da izgleda i bolje nego što smo zamislili, ostalo je manje važno. Ako govorimo o nastanku ideje kroz protok vremena – ideja je svakako zajednička, Viktorova i moja.
Mi smo o svemu jako puno razgovarali da bi stvari ispale ovakve kakve jesu.
Možda je samo “inicijalna iskra” došla s moje strane jer sam zadnje godine dosta vremena provodio u Trnopolju, Domu kulture kroz koji je, po haaškim brojkama, prošlo oko 23.000 ljudi od kojih su mnogi ubijeni, silovani i mučeni.
Tom Domu kulture u Trnopolju ekipa iz prijedorskog NGO-a “Kvart” svojski se trudila i dalje trudi vratiti prvobitnu namjenu iz vremena socijalizma – emancipacije i zbližavanja ljudi kroz razna kulturna događanja, pa me ta veza zainteresirala.
Koliko god je prvobitna ideja bila napraviti izložbu svih takvih “kulturnih stratišta”, mene je uvijek svrbio taj mit o “nacionalnoj kulturi” koji je sam po sebi oksimoron.
Jer nacionalno je nešto što je ograničavajuće, a kultura je nešto što ne bi smjelo imati granica, što je sve samo po sebi jedna ideološka svinjarija koju društvene elite u danim trenucima koriste za zbijanje redova protiv onih drugih, a sve kako bi oni ostali gore, a mi dolje.
Tako sam shvatio da bi dobra priča ostala totalno nedorečena i da netko nešto o tome mora napisati.
S obzirom na to da sam istodobno čitao sve Viktorove tekstove, shvatio sam da ne postoji nitko drugi tko može išta bolje napisati o tome nego on, pa smo se ubrzo počeli družiti i razrađivati ono što ti nazivaš idejom.
I pitanje je uopće bi li i do te moje “inicijalne kapisle” došlo da nisam dijete Ferala, u kojem sam radio devedesetih i koji je bio iznimno bitan za moje formativne novinarske i fotografske godine i da istodobno nisam čitao Viktorove tekstove.
On je još prije dvadesetak godina napisao esej u svojoj knjizi “Točka na U” koji se zove “Kultura smrti” i to je za mene bilo to.
Monografija jest prilično atipična i to je najvećim dijelom Viktorovo maslo.

Što ti je kao fotografu bio najveći izazov u stvaranju monografije?

– Ja sam više od dva desetljeća, radeći za svjetske agencije, snimao vjerojatno najbrže stvari na svijetu – ratove i razne društvene sukobe, a sad sam se našao u poziciji da snimam nešto što ne da je sporo, nego se uopće ne miče – zgrade, i to mi je bio veliki izazov.
Moram priznati, s obzirom na to da je koncept bio takav da se isprepleću Viktorov tekst i moje fotografije, da sam imao i tremu jer sam kvalitetom barem donekle trebao pratiti Viktorov tekst, što nipošto nije mala stvar.

Koliko sam u tome uspio, nisam siguran, znam da su se neke stvari mogle napraviti i bolje, ali rokovi su bili takvi kakvi jesu i u okviru zadanog ne mogu reći da sam nezadovoljan.

Višegradski most, na primjer, bio mi je izazov jer je on snimljen iz svih mogućih kutova i perspektiva do sada, a ja nisam htio ponavljati iste stvari.

Onda mi je palo na pamet napraviti jedan subjektivni kadar iz vode koji sugerira kako je možda izgledao posljednji pogled nekoga tko je bačen s mosta nakon što mu je prerezan grkljan, što se tamo zaista i događalo.

S druge strane, ja sam se lako mogao “izvući” i prebaciti sve u crno-bijelo, ali mislim da bi to bilo plitko. Htio sam što realnije pokazati kako stvari stoje danas.

Kultura ne isključuje torturu

Je li rad na monografiji na bilo koji način utjecao na tvoj doživljaj rata?

– Iz svake nove stvari uvijek nešto naučiš, tako sam vjerojatno i ja produbio svoje shvaćanje odnosa kulture i nasilja kroz maestralan Viktorov tekst koji nosi cijelu knjigu, gdje, među ostalim, govori o tome da je u nacionalnoj kulturi jedina kreacija – eliminacija i da, suprotno uobičajenim očekivanjima, kultura ni u kom slučaju ne isključuje torturu.

Količinom stratišta, većih ili manjih, ostao sam iznenađen još prije nekoliko godina provodeći, kako sam već naveo, dosta vremena u Prijedoru, Omarskoj, Keratermu, Trnopolju, gdje je manje-više na svakoj livadi netko mučen, strijeljan i zakopan.

Te brojke su tada za mene bile fascinantne, tako da ovaj put nisam bio previše iznenađen. Ono što me iznenadilo je količina mašte za mučenje i dehumaniziranje pripadnika iste vrste.

https://www.slobodnadalmacija.hr/kultura/clanak/id/591854/dom-kulture-u-pilici-je-jedno-od-najstrasnijih-mjesta-torture-zaledis-se-kad-does-na-pozornicu-na-kojoj-su-rupe-od-metaka-i-ostaci-ljudskog-mesa-po-zidovima-kaze-fotoreporter-hrvoje-polan

Kakve su reakcije čitatelja i gledatelja?

– Knjiga je tek krenula u promociju, tako da je možda prerano govoriti o reakcijama čitatelja i gledatelja.

Usput, meni to nije ni previše bitno. Bitno je da smo mi više nego zadovoljni onim što smo napravili.

Naravno, vrlo pozitivne reakcije meni nekih dragih i relevantnih ljudi nešto su što ti odgovara. Danas neki govore o toj knjizi kao ključnoj u ovdašnjoj kulturi sjećanja i prilično sam ponosan na to.

Je li u planu splitska promocija?

– U planu je još dosta promocija, sljedeća je u Sarajevu krajem ožujka, zatim su u planu Mostar, Istra i svakako se nadam da ćemo doći do Splita, jer je on, tada apatičan i nezainteresiran, baš kao i sam Zagreb s enormnim brutalnostima u Kerestincu i Paviljonu 22 na Velesajmu, torturama u Lori povezan i opisan u knjizi “Iza sedam logora”.

Splitu bi svakako dobro došla jedna otrežnjujuća promocija ove knjige.

Prosječan čovjek to ne može pojmiti
Zašto ste odabrali baš Pilicu za naslovnu stranicu?

– Pilica jest za mene jedno od najstrašnijih mjesta torture, premda ja u paradigmatskom smislu nisam ta mjesta želio dovoditi u svojevrsni natjecateljski kontekst, pogotovo ako govorim kroz prizmu ključa kojeg smo se držali u našoj knjizi.

Meni je svejedno je li tamo ubijeno sto ili petsto ljudi.

Ipak, tamo su se, naime na samoj pozornici doma kulture, odigravala takva zvjerstva da je prosječnom čovjeku to uopće teško pojmiti.

Ljudi su, prije nego što bi bili ubijeni, tjerani na nezamislive brutalnosti i poniženja da se zapitaš gdje je granica mašte i patologije.

Koliko god sam pročitao što se tamo zbivalo, ja sam se, ušavši u taj prostor, poprilično zaledio, jer je unutra naprosto još toliko tragova torture da ti nije potrebno puno mašte da imaš čistu sliku kako je to izgledalo onda.

Fotografiju za naslovnu stranicu, unutrašnjost doma kulture u Pilici danas, izabrali smo jer jednostavno pokazuje sve.

Tu je pozornica, tu su rupe od metaka i ostaci ljudskog mesa po zidovima, sve izgleda prilično mračno, sablasno i kad čitatelj uđe u priču, onda shvati koliko je ta fotografija zapravo jaka.

Bilo je još ideja oko naslovnice, ali ta fotografija nametnula se sama kao sve ono što smo u knjizi htjeli reći.

Odgovori