Odgoj djece u NDH. Piše M.C., portalnovosti.com
rujan 1, 2018
Grčka nije spasena. Piše Yanis VAROUFAKIS, pescanik.net
rujan 2, 2018

Dok je kapitalizma, bit će i fašizma. Piše Andreja GREGORINA, slobodnifilozofski.com

Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija.

Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.

Ljubljana, 2017. (foto: AČ)
.
Besplodne refleksije o „moralnoj krizi“ zapadnih razvijenih liberalno-demokratskih društava već duže vrijeme impregniraju akademske analize i „popularne“ narative, banalizirajući postojeće opasne političke procese i naturalizirajući kapitalističke socioekonomske odnose. Paralelno s raspravama o uzrocima jačanja desnih konzervativnih partija te pokreta i tzv. fašizaciji suvremenih društava, intenzivirao se i davno započet proces „dekomunizacije“ Europe. U tom procesu važnu ulogu igra i kodifikacija historijskog razvlaštenja komunističkog pokreta od njegovih emancipatornih doprinosa kroz službene dokumente europskih političkih institucija (primjerice, rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1481/2006). Naime, osim što antifašizmu osporava revolucionarno komunističko nasljeđe, a komunizam preko koncepta totalitarizma izjednačava s nacifašizmom, revizionizmu s građanskim predznakom i onom konzervativne desnice zajedničko je promišljanje fašizma kao moralne i/ili psihološke aberacije, neke vrste transhistorijskog patološkog odstupanja od liberalno-demokratskog kapitalizma kao „najboljeg od svih mogućih svjetova“.

Kako bi se izbjegle etičke i psihološke spekulacije o uzrocima ili izvorima fašizma, važno je ukazati na povezanost historijskih fašizama (a posljedično i njihovih suvremenih inačica) s ekonomskim i političkim odnosima koji postoje u konkretnim društvenim formacijama

Kako bi se izbjegle etičke i psihološke spekulacije o uzrocima ili izvorima fašizma, važno je ukazati na povezanost historijskih fašizama (a posljedično i njihovih suvremenih inačica) s ekonomskim i političkim odnosima koji postoje u konkretnim društvenim formacijama. Fašizam, kao specifični historijski politički pokret koji je nastao neposredno nakon Prvog svjetskog rata, nikad nije bio sistemski usmjeren protiv kapitalizma: u ekonomskom je smislu predstavljao reakciju posjedničke klase Italije i Njemačke na gospodarsku krizu, kolonijalnu raspodjelu, (ne)dostupnost resursa te odnose na svjetskom tržištu, a u političkom smislu odgovor na rastuće klasne napetosti i valove štrajkova radnika/ica i seljaka/seljanki, odnosno na pokušaj proletarijata da društvena, ekonomska i politička prava izbori revolucionarnim putem. Nakon Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije u Rusiji, izbijanje socijalističke revolucije bilo je najizglednije upravo u Njemačkoj i Italiji, zemljama u kojima je vladala velika ekonomska kriza i djelovao dobro organizirani radnički i sindikalni pokret. U Italiji su radnici/ice tijekom „dvije crvene godine“ (Biennio Rosso), tj. 1919. i 1920. masovno preuzimali tvornice, a zemljoradnici/ice poljoprivredne površine, organizirajući samoupravna vijeća i naoružane obrambene odrede (tzv. crvene straže), dok su se u Njemačkoj nakon pobune mornara u Kielu u studenom 1918. godine štrajkovi širili zemljom, a radnici/ice preuzimali proizvodnju te organizirali paralelne organe vlasti po uzoru na sovjete. Također, treba podsjetiti da je jedna od temeljnih fašističkih taktika u razbijanju radničkog pokreta i borbi protiv komunizma bila brutalna represija koju su, uz političku podršku države i financijsku podršku vodećih kapitalista, provodili desničarski paravojni odredi, u velikoj mjeri sačinjeni od demobiliziranih vojnika iz Prvog svjetskog rata. U Italiji su teror vršili pripadnici naoružanih fašističkih kažnjeničkih odreda – članovi Fasci di Combattimento, organizacije osnovane 1919. godine u jeku poratne ekonomske krize, a u Njemačkoj članovi Freikorpsa koji su, po nalogu reformističkog kolaboracioniste Friedricha Eberta, tijekom Spartakističkog ustanka 1919. godine, ubili Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta, dotad čelne ljude Komunističke partije Njemačke.
Bez želje za detaljnijim historijskim eksplanacijama, cilj je ukazati na povezanost fašizma, imperijalizma, krize kapitalizma, te buržoaskih institucija u konkretnom historijskom periodu, kroz teorijski i praktični rad Clare Zetkin (1857-1933) i Giuseppine Martinuzzi (1844-1925), komunističkih revolucionarki koje su posljednje godine života u velikoj mjeri posvetile upravo borbi protiv fašizma. Njihove analize i političko djelovanje način su da se ukaže na slabosti suvremenih strategija otpora, koje u etičkim kategorijama i institucijama liberalnog kapitalizma vide branik od rastućih ekstremno desnih konzervativnih tendencija, ali i podsjetnik na važnost masovne socijalističke mobilizacije kao jedinog učinkovitog načina borbe protiv suvremenih fašističkih tendencija.
U ovom ću se tekstu osvrnuti na dva izlaganja Clare Zetkin, nastala nakon Prvog svjetskog rata, za vrijeme njezina djelovanja unutar njemačkog i međunarodnog komunističkog pokreta: prvo je održala 1923. godine na 3. proširenom Plenumu Izvršnog odbora Komunističke internacionale, a drugo kao zastupnica KPD-a 1932. godine u Reichstagu, neposredno prije dolaska nacista na vlast[1].
.

Clara Zetkin

Clara Zetkin se Socijaldemokratskoj partiji Njemačke pridružila 1878. godine, kao dvadesetjednogodišnjakinja, nedugo nakon njezina osnivanja (1863). U to je vrijeme ženama zabranjeno političko udruživanje, a radničke su stranke prisiljene na rad u ilegali temeljem antisocijalističkog zakona (1878-1890) Otta von Bismarcka, prvog kancelara Drugog Reicha. Zetkin je više od trideset godina predstavljala jednu od centralnih figura njemačke socijaldemokracije i Druge internacionale, sve do 1914. godine i SPD-ova pristajanja uz imperijalističku politiku nacionalne buržoazije. Uz Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta, jedna je od osnivačica Spartakističke lige, revolucionarne organizacije koja je tijekom Prvog svjetskog rata djelovala u opoziciji spram SPD-ove proratne politike, te Komunističke partije Njemačke koja je nastala krajem 1918. godine. Nakon ubojstva Rose Luxemburg i Karla Liebknechta u siječnju 1919. godine, Clara Zetkin nastavlja djelovati kao jedna od najistaknutijih članica KPD-a i Komunističke internacionale sve do smrti 1933. godine.
Uz Bebela (Žena i socijalizam, 1879.) i Engelsa (Podrijetlo porodice, privatnog vlasništva i države, 1884.), Zetkin je prva marksistička teoretičarka koja se bavila položajem žena u kapitalizmu: u analizama je naglašavala klasni aspekt tzv. ženskog pitanja, povezujući žensku borbu za oslobođenje s borbom proletarijata za socijalizam. Die Gleichheit, SPD-ov časopis za žene, koji je uređivala više od dvadeset godina, koristila je kao alat za političku edukaciju žena, dok je kao neumorna sindikalna agitatorica i borkinja za radna prava žena znala održati i do 300 govora godišnje. Posebno istaknutu ulogu odigrala je u borbi za političku participaciju žena i univerzalno pravo glasa, instrumentalizirajući klasno kontrolirane sufražetske zahtjeve za ciljeve socijalističke revolucije. Kao dugogodišnja predvodnica međunarodnog ženskog radničkog pokreta na Drugom kongresu socijalistkinja 1910. godine u Kopenhagenu, iznijela je prijedlog o obilježavanju 8. marta kao Međunarodnog dana žena, po čemu je danas najpoznatija.
.

O fašizmu

Kada u lipnju 1923. godine podnosi izvještaj o fašizmu na proširenom Plenumu Izvršnog odbora Kominterne, Zetkin ima 66 godina, teško je bolesna, većinu vremena provodi u Sovjetskom Savezu i ubraja se među najuglednije članove/ice izvršnih tijela Komunističke internacionale i KPD-a te međunarodnog ženskog komunističkog pokreta. U tom trenutku Adolf Hitler vodi Nacionalsocijalističku radničku partiju Njemačke dvije godine, a Benito Mussolini od listopada 1922. obnaša funkciju premijera Italije, zemlje u kojoj je fašizam već poprimio karakteristike masovnog pokreta. Dakle, iako je fašizam u tom trenutku u popriličnom zamahu za radnički pokret u velikoj mjeri još uvijek predstavlja neistražen politički fenomen: nije postojala koherentna analiza na temelju koje bi Kominterna mogla graditi međunarodnu platformu za borbu protiv fašizma,

Zetkin je analizirala karakteristike, kontradikcije i preduvjete talijanskog i njemačkog fašizma, te ponudila teorijsku i praktičnu platformu za borbu

tek opažanja koja su, primjerice, fašizam karakterizirala kao još jedan oblik kontrarevolucionarnog nasilja ili militarističku manifestaciju najreakcionarnijeg dijela krupnog kapitala.

Rasprava o fašizmu odvila se 1922. godine, na 4. kongresu Kominterne. Izlaganje je održao talijanski komunist Amadeo Bordiga, no, kako se njegova deskriptivna analiza odnosila samo na talijanski fašizam, u lipnju 1923. godine organizirana je nova rasprava u okviru proširenog Plenuma Izvršnog odbora Kominterne, gdje je glavna izlagačica bila Clara Zetkin. Zetkin je analizirala karakteristike, kontradikcije i preduvjete talijanskog i njemačkog fašizma, te ponudila teorijsku i praktičnu platformu za borbu. Plenum je nakon izlaganja i rasprave usvojio rezoluciju o borbi komunističkog pokreta protiv fašizma, čija je autorica bila Zetkin. Rezolucija predstavlja prvu plauzibilnu analizu i plan za borbu protiv fašizma.
Zetkin je već na 3. kongresu Komunističke internacionale (1921.) govorila o zadacima Kominterne u vrijeme svjetske ekonomske krize, a sada je kao jednu od najvažnijih karakteristika fašizma istaknula njegovu povezanost s krizom kapitalističkog načina proizvodnje i institucija buržoaske države. Ova je kriza, očekivano, najviše pogodila radništvo, ali u velikoj je mjeri osiromašila i srednju klasu, koja je u političkom i materijalnom smislu mnogo očekivala od sudjelovanja Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Fašizam zadobiva karakteristike masovnog pokreta prvenstveno regrutacijom iz tih slojeva.

„Rat je uzdrmao kapitalističku ekonomiju do temelja. To je očigledno ne samo u strašnom osiromašenju proletarijata, nego i u proletarizaciji širokih masa sitne i srednje buržoazije, užasnim uvjetima među sitnim seljaštvom, i sumornim nedaćama u kojima se našla ‘inteligencija’.“[2]

Osim ekonomski i politički oslabljene srednje klase, zabrinute za vlastitu egzistenciju, kao važan preduvjet za masovnu fašističku mobilizaciju Zetkin navodi demoralizirano radništvo – zbog neostvarenih obećanja reformističkih vođa o dokidanju kapitalističke krize, ali i revolucionarnih snaga o radikalnom društvenom i ekonomskom prevratu, dio proletarijata izgubio je vjeru u socijalizam kao politički projekt, postavši prijemčiv za fašističku demagogiju. Dakle, fašizam je aproprirao antikapitalističku retoriku, dok istovremeno koristi brutalni teror u borbi protiv organiziranog revolucionarnog radništva i seljaštva, prepoznajući u komunizmu temeljnog ideološkog protivnika.
Uvidjevši da se u obrani vlasničkih interesa više ne može pouzdati u oslabljeni represivni aparat buržoaske države, ključni segmenti kapitalističke klase u Njemačkoj financijski i politički podržava fašistički pokret, prepoznajući u njemu jedinu stvarnu snagu koja može onemogućiti prerastanje socijalnih nemira u revolucionarni prevrat.

„Buržoazija se više ne može pouzdati u regularne državne metode prisile kako bi osigurala svoju klasnu vladavinu. Za to joj je potreban vanzakonski i nedržavni instrument sile. Upravo je takva ponuda stigla od šarolike mješavine ljudi koji sačinjavaju fašističku rulju. (…) No suradnja ide dalje. Buržoazija njeguje fašizam, održava ga i promovira njegov razvoj svim raspoloživim sredstvima, odnosno političkom moći i gomilama novca.“[3]

Politikom uzdizanja ideje nacije i autoritarne države u nadklasne tvorevine, fašistički je pokret uvelike privlačio srednjoklasne dijelove društva, čija je egzistencija bila ugrožena postratnom krizom kapitalizma, ali i posjedničku klasu, koja nije mogla nastaviti vladati bez imperijalističkih osvajanja, a u revolucionarnom radništvu je vidjela prijetnju svojem opstanku.
Predstavljajući interes države i nacije kao kohezivne društvene elemente, fašizam interese krupnog kapitala prezentira kao stabilizacijsku strategiju važnu za dobrobit cijele zajednice. Masovna militarizacija postaje neophodni alat u obrani „zajedničkih“ interesa, a klasna borba remetilački faktor u ostvarivanju krajnjeg cilja. Nakon osvajanja vlasti, fašizam napušta raniju demagogiju i teži birokratizaciji, obnavljanju klasnih sukoba te osvajačkim ratovima.

„Usporedimo li program talijanskog fašizma s njegovom stvarnom primjenom, postaje jasno da je ovaj pokret potpuno ideološki bankrotirao. Ono što fašizam obećava masama, u očiglednoj je kontradikciji s onime što im isporučuje. Kada ih izložimo vjetrovima stvarnosti, sve te priče o fašističkoj državi koja će interese nacije staviti iznad svega, prskaju kao mjehurići od sapunice. ‘Nacija’ se razotkrila kao buržoazija, a idealna fašistička država kao vulgarna, beskrupulozna buržoaska klasna država.“[4]

.

Borbena strategija

Borbeno organiziranje proletarijata u vrijeme pojave fašizma za Zetkin je bilo najvažnije pitanje: o njemu su ovisili pojedinačni životi radničkih aktivista/inja, ali i opstanak radničkog pokreta.

„Na kocki je osobna sigurnost proletera/ki i sama njihova egzistencija, kao i opstanak njihovih organizacija. Samoobrana je pitanje od najveće važnosti. Ne smijemo se boriti protiv fašizma onako kako su to činili reformisti u Italiji, preklinjući „ostavi me na miru, pa ću i ja tebe ostaviti na miru“. Upravo suprotno! Na nasilje odgovorimo nasiljem. Ali ne nasiljem u obliku individualnog terora – to će sigurno podbaciti. Naprotiv, odgovorimo nasiljem u obliku moći revolucionarno organizirane proleterske klasne borbe.“[5]

Formiranje ujedinjenog radničkog fronta koji bi uključivao sve sindikate i radničke stranke (uključivo i socijaldemokratske, ako bi u datim okolnostima bilo neophodno) bez obzira na ideološke razlike, Zetkin smatra presudnim u borbi protiv fašizma. Politiku ujedinjenog fronta Zetkin je zagovarala sve do svoje smrti, ali nakon što je Kominterna sljedeće godine (1924), u trenutku jačanja frakcijskih borbi nakon Lenjinove smrti, te u konačnici pristajanje uz radikalnu ideju “socijalfašizma”, odbacila njenu rezoluciju kao relevantnu političku podlogu za borbu protiv fašizma, rijetko je imala priliku o tome pisati ili govoriti u javnosti.

„U ovu borbu moraju biti uključeni radnici svih stajališta. Sve radničke partije, sindikati i proleterske masovne organizacije moraju biti pozvane da se pridruže zajedničkoj borbi protiv fašizma.“[6]

Iako je provođenje terora nad neistomišljenicima/cama pomoću paravojnih odreda u međuratnom razdoblju predstavljalo najočigledniju manifestaciju fašizma, Zetkin je već tada uvidjela da je fašistički pokret masovni politički pokret kojem se međunarodno radništvo mora suprotstaviti i ideološki kako bi pridobilo mlade ljude i pripadnike/ice proletarizirane srednje klase, iz koje fašizam u velikoj mjeri regrutira svoje članove/ice.
Međutim, da bi borba protiv fašizma bila učinkovita, međunarodni komunistički pokret mora jasno utvrditi svoje političke i ekonomske ciljeve: definirati program utemeljen na savezu svih eksploatiranih društvenih grupa, i kao cilj postaviti osvajanje političke vlasti te osnivanje vlade radnika i seljaka. Naime, a Zetkin je tu bila jasna, dok god bude postojao kapitalizam, postojat će i temeljni preduvjet za razvoj fašizma.
Clara Zetkin, oko 1930. godine (izvor: wikipedia.org)
Zetkin je u rezoluciji predložila i nekoliko konkretnih koraka koje je neophodno poduzeti u borbi protiv fašizma. Primjerice, treba formirati zasebne političke strukture sastavljene od radničkih organizacija i partija različitih profila. Njihov bi zadatak bio da u svakoj zemlji prikupljaju podatke o fašističkom djelovanju i educiraju radništvo o klasnom karakteru fašističkog pokreta putem pamfleta, novinskih članaka, plakata i skupova, da organiziraju oružane odrede radi samoobrane i radničke kontrolne komisije zbog sprečavanja transporta fašističkih bandi i njihovog oružja, te da uključuju mlade ljude u spomenute aktivnosti. Borbu treba voditi i u parlamentu, kao i u svim javnim institucijama, imajući prije svega u vidu imperijalističku i šovinističku prirodu fašizma, koja bi mogla dovesti do izbijanja novog svjetskog rata.
Uočavajući da se fašističke snage povezuju na međunarodnoj razini, Zetkin je zahtijevala uspostavljanje međunarodnog radničkog odbora. On bi, uz pomoć radničkih kooperativa, koordinirao i organizirao masovne demonstracije, proveo gospodarski bojkot Italije putem odbora rudara, mornara, željezničara, vodio borbu za oslobođenje zatvorenih komunista/kinja, socijalista/kinja i radnika/ica koji nisu partijski organizirani, te pružao materijalnu i moralnu podršku talijanskom radništvu prikupljajući novčana sredstva, osiguravajući smještaj i drugarsku podršku onima koji su morali napustiti Italiju i djeluju u inozemstvu. Zetkin je od 1925. godine bila predsjednica Crvene pomoći, međunarodne organizacije koju je Kominterna osnovala krajem 1922. godine.
.

Nakon Lenjinove smrti

Temeljem kritike politike ujedinjenog fronta Grigorija Zinovjeva, tadašnjeg Staljinovog suradnika, Kominterna je na 5. kongresu, sljedeće, 1924. godine odbacila stavove iz ranije usvojene rezolucije. Zetkin je održala govor u kojem se suprotstavila tendenciji političkog izjednačavanja socijaldemokratskih partija s fašizmom, inzistirajući na suradnji sa svim radničkim strankama kako bi se dosegnula najšira radnička baza, no bila je nadglasana.
U vrijeme frakcijskih borbi nakon Lenjinove smrti (1924), Zetkin je sve češće bila onemogućena javno nastupati i pisati o temama koje su bile predmet političke borbe. Na 6. kongresu Komunističke internacionale, održanom 1928. godine, direktno se sukobila sa Staljinom i još jednom branila politiku ujedinjene fronte, no Kominterna pristaje uz teoriju „socijalfašizma“, a KPD-u onemogućava suradnju sa SPD-om u vrijeme jačanja nacizma. Nakon izlaganja Georgija Dimitrova, održanog na 7. kongresu 1935. godine, kada je postalo očigledno da fašistički pokret prijeti svjetskom poretku, Kominterna napušta dotadašnju političku poziciju odbijanja izgradnje zajedničke platforme protiv fašizma s ostalim nekomunističkim radničkim organizacijama, a fašizam definira kao diktaturu najreakcionarnijeg dijela imperijalističkih elemenata financijskog kapitala. Na taj se način Kominterna nekoliko godina prije početka Drugog svjetskog rata ipak okrenula politici narodne fronte, koja će postati kohezivni element antifašističke borbe tijekom Drugog svjetskog rata. Međutim, iako bismo mogli zaključiti da se radi o povratku Kominterne na politiku ujedinjene fronte (Zetkin), John Riddell i Mike Taber u uredničkom predgovoru knjizi Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win rade jasnu distinkciju: politika narodne fronte staljinizirane Kominterne, koja podrazumijeva suradnju s „navodno manje reakcionarnim, manje šovinističkim i manje imperijalističkim elementima buržoazije“[7], pretpostavljena je neovisnoj borbi svjetskog proletarijata, odnosno zahtjevu koji je 1923. formulirala Zetkin.
.

Govor u Reichstagu 1932. godine

Zetkin je bila zastupnica KPD-a u parlamentu Weimarske Republike od 1920. godine, a nakon reizbora u srpnju 1932. godine pripalo joj je pravo da kao najstarija zastupnica formalno otvori prvu sjednicu novog saziva Reichstaga. U Njemačkoj u tom trenutku vlada velika ekonomska kriza, a nacistima raste popularnost (na izborima su dobili više od 37% glasova). Zetkin živi u Sovjetskom Savezu, te, iako teško pokretna i gotovo slijepa, objeručke prihvaća priliku da u njemačkom parlamentu progovori o važnosti borbe protiv fašizma. Nisu je pokolebale prijetnje upućene putem nacističke štampe, odnosno direktno KPD-u da će biti napadnuta ako stupi za govornicu[8]. Tajno je doputovala u Berlin i održala govor u Reichstagu koji je trajao dulje od jednog sata[9], i tijekom kojega je, u prisustvu nacističkih zastupnika, još jednom ponovila stavove rezolucije iz 1923. godine: pozvala je sve radnike/ice, žene, mlade ljude i intelektualce/ke na stvaranje jedinstvenog fronta u borbi protiv fašizma, izrazivši nadu da će sljedeći puta kao počasna predsjednica otvoriti prvi kongres radničkih vijeća Sovjetske Njemačke.

„Danas je naš najhitniji zadatak formiranje ujedinjene fronte svih radnih ljudi protiv fašizma. (…) Svi kojima se prijeti, svi koji pate, svi koji žude za slobodom moraju se pridružiti ujedinjenoj fronti protiv fašizma i njegovih predstavnika u vladi. Radni ljudi moraju inzistirati na borbi protiv fašizma. To je gorući i neophodan preduvjet za ujedinjenu frontu protiv ekonomske krize, imperijalističkog rata i njegovih uzroka, kao i kapitalističkog načina proizvodnje.“[10]

U siječnju sljedeće godine, predsjednik von Hindenburg proglasio je Hitlera njemačkim kancelarom, parlament je ubrzo razvlašten, KPD zabranjen, a veliki broj njezinih članova/ica progonjen ili ubijen. Zetkin umire u Moskvi, u lipnju 1933. godine.
.

(Anti)fašizam danas

„Fašizam se suprotstavlja proletarijatu kao iznimno opasan i zastrašujući neprijatelj. Fašizam je najjača, najkoncentriranija i najklasičnija manifestacija u vrijeme kada svjetska buržoazija provodi opću ofenzivu. Od goruće je važnosti da bude slomljen. Istina je to ne samo vezano uz historijsku opstojnost proletarijata kao klase, koja će osloboditi čovječanstvo nadvladavši kapitalizam. Pitanje je to i opstanka svakog pojedinačnog radnika/ice, pitanje kruha, radnih uvjeta, i kvalitete života milijuna eksploatiranih.“[11]

Uvodne su to riječi izlaganja koje je Clara Zetkin održala u lipnju 1923. godine, na proširenom Plenumu Izvršnog odbora Kominterne. Danas, gotovo stotinjak godina kasnije, ekonomska i socijalna kriza neoliberalizma manifestira se kroz imperijalističke ratove i restriktivne migrantske politike, prekomjerno iscrpljivanje prirodnih resursa, degradaciju radničkih i socijalnih prava i snažno klasno raslojavanje, rasizam, napad na ženska i LGBTIQ+ prava. I, naravno, jačanje konzervativnih desnih pokreta i stranaka. Međutim, o uzrocima sve snažnijih fašističkih tendencija, rijetko se progovara iz političko-ekonomske perspektive: čak se i akteri na lijevom političkom spektru metodološki pozicioniraju u liberalno polje komunikativne racionalnosti, svodeći svoje djelovanje u velikoj mjeri na performativne akcije bez sistemskih analiza, a time i značajnijih političkih dosega.
Zetkin je 1923. godine u rezoluciji o fašizmu prva iscrtala konture novog političkog fenomena i ukazala na njegovu povezanost s kapitalizmom kao historijski specifičnim modusom proizvodnje i vladavine buržoazije. Razumijevanje suvremenih tendencija fašizacije različitih aspekata društva nije samo pitanje razumijevanja historijata fašističkog (i komunističkog) pokreta, koliko je podsjećanje na taj historijat neophodan korak prema osmišljavanju borbene socijalističke strategije koja bi za cilj imala masovnu demokratsku mobilizaciju svih deprivilegiranih članova društva.
.

Bilješke:

[1] Prilikom pisanja teksta konzultiran je prijevod knjige Clare Zetkin, Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win (Chicago: Haymarket Books, 2017), urednički uvod Johna Riddella i Mike Tabera te Riddellov Appendix B „Zetkin’s Appeal for a United Front Against Nazism“.
[2] „Borba protiv fašizma“ (govor Clare Zetkin na proširenom Plenumu Izvršnog odbora Komunističke internacionale, 1923), u: Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win, 27.
[3] Ibid., 33-34.
[4] Ibid., 51.
[5] Ibid., 64.
[6] Rezolucija o fašizmu Clare Zetkin (usvojena 23. lipnja 1923. godine od strane Trećeg proširenog Plenuma Izvršnog odbora Komunističke internacionale), u: Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win, 72.
[7] Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win, 13.
[8] John Riddell navodi kako je Zetkin na upit KPD-a da li će doći u Berlin i otvoriti sjednicu Reichstaga 30. kolovoza 1932. godine odgovorila „Dolazim, mrtva ili živa.“ (u: Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win, 102.)
[9] Usp. Philip S. Foner, „Introduction“, u: Zetkin, Clara, Selected Writings (Chicago: Haymarket Books, 2015), 41. Snimka dijela govora dostupna je ovdje: https://archive.org/details/ClaraZetkin30-08-1932
[10] Govor Clare Zetkin o fašizmu u Reichstagu (1932), u: Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win, 103.
[11] „Borba protiv fašizma“ (govor Clare Zetkin na proširenom Plenumu Izvršnog odbora Komunističke internacionale, 1923), u: Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win, 23.

.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.
.

Objavljeno slobodnifilozofski.com, 24.08.2018., http://slobodnifilozofski.com/2018/08/dok-kapitalizma-fasizma.html, pristupljeno 01.09.2018.

Odgovori