Thompson i ustaše + FOTOGALERIJA. Piše Hrvoje ŠIMIČEVIĆ, portalnovosti.com
kolovoz 6, 2018
POLITIČKI RAT PROTIV NAJVEĆE PARTIZANSKE BITKE Kako je teški poraz trasirao put u najslavniju pobjedu i zašto je to gotovo izbrisano iz naše povijesti. Piše Ivo GOLDSTEIN za GLOBUS, jutarnji.hr
kolovoz 7, 2018

Vojni biskup Jure BOGDAN ponaša se nepristojno i nemoralno! Piše Drago PILSEL, autograf.hr

DRAGO PILSELVojni biskup Jure Bogdan u nedjelju je u Kninu, u naglašeno nacionalističkoj propovijedi koja bi sasvim lijepo legla i njegovom prethodniku Jurju Jezerincu ili Vladi Košiću, koji je sinoć nastupio u Glini kao predgrupa novopečenom ravnozemljašu, promotoru borbe Elivsa Duspare protiv Babilonaca, Marku Perkoviću Tupsonu, kazao da se ne može govoriti o miru i suživotu bez istine i pravde. Imaju ti hrvatski biskupi tu poštapalicu, oni jako vole te riječi, ali ne vole prakticirati što govore.

Jaše tako Bogdan zajedno s braniteljima na nekom tenku prema Kninu 5. kolovoza 1995. i mašta kako se tako obračunava s Titom, kako osvećuje Bleiburg, kako baca neku svoju duhovnu atomsku bombu na Goli otok, kako vadi Vladu Gotovca iz komunističkog kazamata, kako s krunicom u rukama onemogućava Milu Martića i balvanaše…

Riga vatru Bogdan na jugonostalgičare i na, kako je rekao, one koje ”preziru sve od osamostaljenja Hrvatske do danas” nadajući se valjda da će njegove riječi privući pažnju ”domoljubnih”, zapravo ekstremno desnih portala i, zašto ne, neoustaškog zadarskog Hrvatskog tjednika.

I sve je to dobro i milo za uši Kolinde Grabar-Kitarović, Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića koji se jučer srdačno na kninskoj tvrđavi podružiše s Markom Skejom i ekipom IX. bojne HOS-a, Za dom – spremni, hvala na pitanju, ali nema veze s Evanđeljem.

S Kristovim i apostolskim porukama imaju veze riječi mitropolite zagrebačko-ljubljanskog Porfirija Perića, koji je u petak u sabornom hramu Sv. Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu služio spomen žrtvama Oluje i ratova 1990-ih na ovim prostorima. Kazao je da nismo ovdje da bismo procjenjivali političke rezultate i ishode rata niti da bismo utvrđivali tko je kriv za žrtve, nego da se pomolimo za njih

S Kristovim i apostolskim porukama imaju veze riječi mitropolite zagrebačko-ljubljanskog Porfirija Perića, koji je u petak u sabornom hramu Sv. Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu služio spomen žrtvama Oluje i ratova 1990-ih na ovim prostorima. Kazao je da nismo ovdje da bismo procjenjivali političke rezultate i ishode rata niti da bismo utvrđivali tko je kriv za žrtve, nego da se pomolimo za njih.

Rekao je kako svi ”pripadamo jedinstvenom ljudskom rodu, a opet i suviše često jedni na druge ustajemo, i to ne samo kada pripadamo drugim narodima i drugim verama”.

Mislim da je potrebno iscrpnije citirati gospodina Porfirija: ”Na ovom mestu moleći se Bogu za sve koji su nevino postradali istovremeno se molimo da se zlo zaustavi i da ne idemo neprestano unazad tražeći krivce, da naše komemoracije i sećanja na stradanja ne budu vraćanje u prošlost koje traži uzročnike, nego da budu s jedne strane pomen i opomena da budemo istinski i pravi ljudi i da učinimo sve, ma koliko nas to koštalo, da se zlo ne ponovi i među nama i u odnosu na druge na ovim prostorima”.

Nastavit ću citatom: ”Nedavno sam rekao da je Hrvatska za nas legitimna i jedina pravna država u kojoj živimo; za mnoge je to otadžbina, za neke druge domovina. Nema druge mogućnosti nego da poštujući pravni poredak ove države činimo sve da možemo biti nazvani njenim dostojnim građanima. Ali istovremeno to znači da treba da uživamo sva prava u toj državi, da kad se zakidaju budemo sposobni da ukažemo na to zakidanje, ali istovremeno da se borimo, koliko je to u našoj moći, za prava drugih manjina u drugim državama, da imamo osećanja za njih, za njihove probleme, nedoumice…

Moleći se za braću i sestre naše koji su postradali u Oluji i poslednjem ratu na ovim prostorima i drugde, moleći se i za sve druge nevine žrtve, nadilazimo svaku našu ograničenost i postajući u Hristu slobodni ljudi, možemo, ne samo reći, nego i istinski doživeti da je svaki čovek naš brat.”

Jaše tako Bogdan zajedno s braniteljima na nekom tenku prema Kninu 5. kolovoza 1995. i mašta kako se tako obračunava s Titom, kako osvećuje Bleiburg, kako baca neku svoju duhovnu atomsku bombu na Goli otok, kako vadi Vladu Gotovca iz komunističkog kazamata, kako s krunicom u rukama onemogućava Milu Martića i balvanaše

Eto, ja bih rekao, dapače, ja sam uvjeren da su ove riječi evanđeoske i da su u dosluhu s porukom kardinala Franje Kuharića i hrvatskih biskupa od 1. svibnja 1995. (povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata) koje toplo preporučujem biskupu Bogdanu na razmatranje:

”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Dakle, ponavljam se i ponavljat ću se, jer moramo naučiti da je najvažnije žaliti žrtve ”tuđe” zajednice, a tražiti, priznati krivnju u ”vlastitoj”.

Da, točno je, rat nije počeo u kolovozu 1995., ali su se tog kolovoza i kasnije događale stvari koje su kompromitirale Oluju i ostavile da u zraku visi do sada nerazriješena dilema: je li Oluja povedena samo da se Hrvatska oslobodi terora pobunjenih martićevaca ili da se usput Tuđman i njegova grupa silovatelja, konjokradica, ubojica i palikuća zauvijek riješe Srba?

O tome, čini se, mnogi Hrvati neće otvoreno govoriti, baš kao što mnogi Srbi neće shvatiti, kao što je rekao povjesničar Hrvoje Klasić za portal Index, da se na prošlost ne može gledati tako da svatko ima svoju kronologiju i da svatko kreće od onog trenutka za koji on procijeni da je početak nečega.

Ja, jer sam tome svjedočio iz prve ruke i zato jer smatram da me Kuharićeve, a prije toga one riječi Ivana Pavla II. na zagrebačkom hipodromu u rujnu 1994., obvezuju, vodim računa o onome što se događalo nakon Oluje, o tisućama spaljenih kuća, o stotinama ubijenih srpskih civila i granatiranju gradova tijekom Oluje koji su bili u sastavu tzv. Republike Srpske Krajine.

Ali kako sam 1991. nakon stradavanja mojeg brata u IV. brigadi ZNG-a bio dobrovoljac (a prije toga volonter Caritasa koji je bio potpuno posvećen izbjeglicama koje su dolazile na Kvarner protjerane od JNA i pobunjenih Srba), tražim da se, jer slično tražim od hrvatskog društva, i cijelo srpsko društvo suoči s činjenicom da su u ljeto 1991. deseci tisuća Hrvata s Banije, iz Like, Korduna, dijelova Dalmacije protjerani iz svojih kuća. Da su ubijene stotine civila, Hrvata i da je počelo prekomjerno granatiranje brojnih hrvatskih gradova.

”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Isticati jednu žrtvu, a potpuno ignorirati drugu, podsjeća prof. Klasić, pokazuje da se (u slučaju kritike koju Hrvatskoj upućuje Aleksandar Vučić) ne radi ni o kakvom suočavanju s prošlošću ni o želji da se na pogreškama prošlosti gradi bolja budućnost, nego se u prvom redu radi o običnom, prizemnom politikantstvu u dnevne svrhe.

HDZ-ovci i Hrvati koji dan-danas uzdižu ratne zločince, kao što se dogodilo u subotu u Ljubovu u Lici prilikom otkrivanja spomenika u spomen na 68 poginulih branitelja (naime, najveći pljesak na svečanosti dobio je Mirko Norac kojeg je posebno pozdravio ministar branitelja Tomo Medved) čine isto što i negatori agresije JNA na Hrvatsku, isto što i oni koji ne priznaju etničko čišćenje provedeno u Krajini za vladavine martićevaca, isto što i oni koji se rugaju žrtvama Škabrnje i Vukovara, a o Srebrenici da i ne govorimo.

Biskup Bogdan, nažalost, neće priznati patnju drugih. Neće, poput Kuharića, prvo počistiti pred vlastitim pragom. Neće hrliti onim drugima u susret. Valja šuplje fraze o istini i pravdi.

Spusti se, brate, sa svog pobjedničkog tenka i klekni na grob Save Lavrnić (93), izmasakrirane u selu Komić u Udbini. Pokazat ću ti gdje leži, ja sam je sahranio.

I prestani više, ti biskupe i tvoji generali, lagati da je Oluja bila čista kao suza, da je ”izvršena uz maksimalno poštivanje ljudskih prava, međunarodnoga prava i običaja ratovanja”, jer to nije istina: pucalo se iz zrakoplova na kolone izbjeglica, ubijala se starčad u domovima (onaj krvavi pohod u školi u Dvoru na Uni još traži korektnu istragu), palilo se sve odreda, a zatim su Tuđman, Šušak i Jarnjak dali zeleno svjetlo termitima da krenu u divljačke pohode.

Zar ne znaš, biskupe, da je Vrhovni sud utvrdio da je ATP Lučko izvršio pokolj u selu Grubori? Zašto, kad si već duhovnik toj i takvoj policiji, ne odeš u Lučko i ne porazgovaraš s ubojicama i s onima koji u sebi i međusobno ”čuvaju” te strašne tajne?!

Isticati jednu žrtvu, a potpuno ignorirati drugu, podsjeća prof. Klasić, pokazuje da se (u slučaju kritike koju Hrvatskoj upućuje Aleksandar Vučić) ne radi ni o kakvom suočavanju s prošlošću ni o želji da se na pogreškama prošlosti gradi bolja budućnost, nego se u prvom redu radi o običnom, prizemnom politikantstvu u dnevne svrhe

Zašto ne pitaš Hrvatsku vojsku čiji su bili tenkovi i transporteri koji su nosili vojnike koji su sve pred sobom pobili i spalili u Komiću kod Udbine?

Sve me ovo (ako se baš smatra da se ponavljam, onda ću se ponavljati do kraja i žestoko) poziva da vam postavim retorička i ne baš sasvim retorička pitanja: imamo li pravo mrziti Srbe? Imamo li pravo na vrstu sjećanja koja izazivaju mržnju?

Ne, nemamo.

Kako se onda moramo ispravno ponašati i kako se valja sjećati?

Nasuprot onima koji kažu da se ne treba stalno vraćati u prošlost ja kažem da nam treba neka vrsta uskrsnuća prošlosti. Nama je potrebno dovesti u pamćenje, što je moguće preciznije, ono što se dogodilo žrtvama, svim žrtvama, dakle, ne samo Hrvatima, već i Srbima i svima drugima.

Moramo prestati s praksom nijekanja odgovornosti. Moramo preuzeti teret moralne krivnje. Moramo činiti djela milosrđa. Moramo pokušati nadoknaditi patnju stradalnika. Moramo priznati žrtve. Moramo im namiriti štetu.

Na taj hitni zadatak smo mi, ljudi Balkana, Hrvati, Srbi i drugi pozvani jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti svaki put kada usne izgovaraju molitvu Oče naš. Zašto? Jer neće biti milosti ni kruha ako nismo spremni praštati i tražiti oprost.

Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati Oče naš dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? Oče naš uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti.

Zar ne znaš, biskupe, da je Vrhovni sud utvrdio da je ATP Lučko izvršio pokolj u selu Grubori? Zašto, kad si već duhovnik toj i takvoj policiji, ne odeš u Lučko i ne porazgovaraš s ubojicama i s onima koji u sebi i međusobno ”čuvaju” te strašne tajne?! Zašto ne pitaš Hrvatsku vojsku čiji su bili tenkovi i transporteri koji su nosili vojnike koji su sve pred sobom pobili i spalili u Komiću kod Udbine?

Pitanje mira i ispravnog pamćenja je pitanje našeg biti i ne biti.

To su temelji zdravog društva, a meni bude sumnjivo kada bilo tko iz svijeta politike ili religije kani graditi bilo što, a da nije propitao na kojim i kakvim temeljima gradi.

Mir traži unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese. Toga, hvala Bogu, u nas ima. Ali nedovoljno. Zato se ponavljam.

I ponavljat ću se.

Često se spominje argument apatije i zamora regionalne javnosti pitanjima ratnih zločina i žrtava, a nevladine organizacije nerijetko izgovaraju vapaje poput “koga više zanimaju žrtve?”. Žrtve su zanimljive za vrijeme obljetnica, komemoracija, političkih govorancija i suđenja.

Ako postoji zamor od ratnih zločina i žrtava, onda je to toliko nepristojno da vas molim da učinimo obrat.

U ime morala i pravednosti.

.

Objavljeno autograf.hr, 06.08.2018., http://www.autograf.hr/vojni-biskup-jure-bogdan-ponasa-se-nepristojno-i-nemoralno/, pristupljeno 07.08.2018.

Odgovori