KONSENZUS O PROPALOM PROJEKTU Dosjetka o Hrvatskoj kao ‘propalom projektu’ više nije monopol razočaranih liberala… Piše Jurica PAVIČIĆ, jutarnji.hr
lipanj 18, 2018
Dosije: JNA u ratovima u Hrvatskoj i BiH. FOND ZA HUMANITARNO PRAVO, hlc-rdc.org
lipanj 19, 2018

Mile KEKIN: Na Tjentištu i Kozari svirat ćemo za heroje. Razovarao Goran BORKOVIĆ, portalnovosti.com

Ne želim da klinci jednog dana gledaju ‘Iskrcavanje u Normandiji’ ili ‘Bitku na Sutjesci’ i da ne znaju za koga trebaju navijati. Pod firmom borbe protiv svih totalitarizama krije se isključivo borba protiv antifašizma što kod nas još može proći, ali u pristojnom svijetu takve priče mogu donijeti i deset godina robije

Doći do Mile Kekina posljednjih mjesec dana teže je nego shvatiti što zapravo piše u bilanci Agrokora. Bilo ga je svuda: Hladno pivo povodom obilježavanja 30. godišnjice postojanja održalo je dva sjajna koncerta u zagrebačkom Domu sportova, pa su kasnije gostovali – nabrojimo samo neke gradove – u Rijeci, Pleternici, Banja Luci, Vinkovcima, Beogradu, a čekaju ih dalje nastupi u Bjelovaru, Sarajevu, zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, Puli, Splitu… Uz sve to, neumorni gajnički panker odlučio je snimiti drugi samostalni album radnog naslova ‘Kuća bez krova’ s kojeg smo imali priliku čuti dva singla – ‘Reno 4’ i ‘Atlas’. Povoda za razgovor koliko vam duša hoće.

Kad Hrvatska televizija radi emisiju o cijepljenju u kojoj na jednoj strani sjede epidemiolozi, a s druge fakenews luđaci i obje strane imaju priliku izložiti svoje stavove, to je put u propast

Ovo vam nije prvi izlet u solo vode. Koja je razlika u odnosu na albume s Hladnim pivom?

Ovaj album, koji će izaći na jesen, bit će moja mala muzička autobiografija, ali i posveta glazbi koja je utjecala na mene – od Toma Waitsa, Van Morrisona, Springsteena, Dylana pa sve do Johnnya Casha. Bit će više balada i pjesama u mid tempu, a manje distorzije i bijesa nego kod Piva. Ljudi koji su čuli materijal kažu da je to možda moj najintimniji album do sada.

Dobro je primijetio jedan muzički kritičar, vi stalno u novim solo pjesama nekud idete: najprije s mladom kolegicom s Filozofskog fakulteta u Renou 4, a s novim singlom bilo gdje – sve strane svijeta su dopuštene?

Jeste, dobro je to primijetio gospon kritičar. Meni je život oduvijek bio roadmovie. Već od malih nogu sam provodio puno vremena na cesti, vozeći se k’o svaki mali gastarbajter autoputom iz Njemačke do Jugoslavije i obrnuto, a sad kad sam muzikant još sam više u autu i kombiju. Tema ceste i putovanje su zbog toga česti lajtmotivi mojih pjesama. Dobro je to što smo sada konačno slobodna zemlja, pa možemo putovati bilo kuda. Tako da ja zapravo neprestano slavim novostečenu slobodu, a time moju voljenu domovinu. Ispada da je najveća prednost kad imaš svoju državu što možeš slobodno otići ako ti se ne sviđa, kao što je primijetila i gospođa predsjednica prije par godina, ista ona predsjednica koja sada kuka zbog demografskog sloma.

Asocijacija u ‘Atlasu’ je jasna. Ljudi iz Hrvatske odlaze. Najveći dio njih s jasnom misli da se ne vrati. Nikad. Što nas ovdje čeka?

Pa ako si mlad sa završenom srednjom školom, a nemaš tatu, mamu ili strica na položaju, čeka te mjesto sezonskog radnika u turizmu. Vjerojatno će se neki i vratiti. Iako moram reći da većina naših ljudi s kojom sam razgovarao, kad smo svirali u Dublinu i Corku, nije baš djelovala nesretno tamo. Ali opet, možda su samo oni sretni došli, a oni nesretni ostali doma plakati za rodnim krajem. Sve je moguće.

Bijeg od siromaštva

Zašto ljudi – a da se ne zavaravamo, statistika kaže da je među otišlima tri četvrtine visokoobrazovanih – ne žele živjeti u Hrvatskoj? Vaši roditelji su otišli iz tada još Jugoslavije u Njemačku?

Moji su pobjegli od siromaštva s dvadesetak godina. Upoznali su se u Njemačkoj, vjenčali, osnovali obitelji i tamo radili fizičke poslove kako bi izgradili kuću u Zagrebu u koju bi se jednog dana vratili s djecom. Smrt mog oca sve je te planove okrenula naglavačke. Naravno da i danas ima onih koji sele zbog neimaštine, ali je još više onih koji ne vide dugoročnu perspektivu ni stabilnost, zakon, red. Oni, bojim se, neće graditi kuće u domovini.

U politici ima i svijetlih primjeraka. Ja sam, recimo, upoznao dosta ok ekipu iz građanske akcije Za Grad, iz Nove ljevice i Radničke fronte koji u Zagrebu stvarno pokušavaju vratiti malo razuma i morala

Društvena klima je defetistička i ekstremistička a za to smo krivi svi mi, od naroda koji glasa za najglasnije i najprimitivnije, pa do političkih stranaka. Najviše je za to zaslužan HDZ koji je najduže na vlasti i čije su bezbrojne nekažnjene pljačke stvorile dva tabora: zahvalne klijente i apatičnu masu. Da bi dobili apatičnu masu ljude godinama treba uvjeravati da je sve isto. Da nema granice između nepoštenih i poštenih, stručnih i nestručnih, između znanja i vjerovanja, da je sve stvar tumačenja i osobnog mišljenja. Ali kod nas, kao i u svijetu, sve više jača još opasniji treći tabor, fanatici teorija urote, ljudi i stranke koji u svemu vide zavjeru farmaceutske industrije, masona, chemtrailsa, koji straše ljude pederima i rodnom ideologijom. Oni su prije bili ograničeni na opskurne internetske portale, a odnedavno su na državnoj televiziji u prime timeu.

Kad Hrvatska televizija radi emisiju o cijepljenju u kojoj na jednoj strani sjede epidemiolozi, a s druge fakenews luđaci i obje strane imaju priliku izložiti svoje stavove, to je put u propast. Ne možemo se onda čuditi kad izbije epidemija ospica, kad ponovno počnu bujati teorije o zemlji kao ravnoj ploči i o konclogorima kao ljetnim kampovima. Sve mi se više čini da smo iz ere komunizma preko kapitalizma došli do ere idiotizma. Moje frendove je više takva društvena klima otjerala u inozemstvo nego neimaština. To konstantno vraćanje u teme za koje smo se nadali da su davno iza nas, tjera ljude, a naročito obrazovane, preko granice ravno u naručje dvadesetprvog stoljeća.

Uvijek ste bili angažirani, ne samo kroz bend, nego i u samostalnoj karijeri. Ona glazbena crtica ‘Ja nisam vaš’ prilično je odjeknula.

To je bio samo još jedan krik protiv takvog relativiziranja, odnosno izjednačavanja dobra i zla. To je pjesma koja glasno i jasno kaže da se u Drugom svjetskom ratu nisu borile dvije strane, već da je to bila borba dobra protiv najvećeg zla čovječanstva. U tome je sudjelovao onaj dio svijeta kojemu želimo pripadati. Barem se nadam. Ne želim da klinci jednog dana gledaju ‘Iskrcavanje u Normandiji’ ili ‘Bitku na Sutjesci’ i da ne znaju za koga trebaju navijati. Pod firmom borbe protiv svih totalitarizama krije se isključivo borba protiv antifašizma što kod nas još može proći, ali, kako je iskusio jedan naš sugrađanin, u Austriji i u pristojnom svijetu, takve priče mogu donijeti i deset godina robije. Da je vikao ‘Es lebe die Kommunistische Internationale’ nitko ga ne bi tak’o. Samo bi pomislili: stari nije uzeo lijekove.

Dežurni aktivisti

Koliko vam taj angažman smeta? Komparacija nikako ne drži vodu, ali sam se sjetio Tončija Huljića koji je kazao da nema prava na neuspjeh, jer od tih njegovih pjesama živi 30 ljudi. Hladno pivo je krenulo kao pankerski bend. Koliko ste sad beskompromisni?

Glupo bi bilo da hvalim svojom beskompromisnošću. Kad mi prekipi, napišem pjesmu da se skuliram. A opet, ne bi htio biti ni dežurni aktivista, pa biram bitke. Ne znam što Tonči Huljić smatra neuspjehom. Valjda da mu pjesma ne prođe dobro kod publike i na top listama. Ja sam imao par uspješnih i puno neuspješnih singlova pa sam valjda malo već oguglao na taj dio neuspjeha. Ako pjesma dobro prođe onda velim sebi: Vidiš, Mile, kako dobra pjesma uvijek nađe put. Ako doživi fijasko, onda velim sebi da je očito publika još nije spremna za moje remek-djelo.

Kako uopće funkcionira muzička scena? Može li se tako jasno i glasno ustati protiv dokidanja prava i biti protiv rastuće radikalne konzervativnosti društva, a da nema posljedica? Kako se boriti protiv toga? Zvučim poput Branimira Bilića, ali može li rock’n’roll uopće pomoći? U nedavnom intervjuu jedna od rastućih rap, odnosno hip-hop zvijezda Vojko Vrućina, rekao je otprilike da se u to polje ne bi petljao jer da su u politici svi isti…

Ne znam kako funkcionira scena, ali bendovi funkcioniraju na način da izbace album i, ako se svidi publici, sjednu u kombi i obilaze sela i gradove i tamo dokazuje da sve to zvuči još puno bolje uživo. Ako uspiješ dva sata zabavljati ljude i prodati nešto ulaznica ili bar pomogneš napraviti promet na šanku, onda te zovu i sljedeće godine. To je sva tajna rock’n’rolla u nas. Stav ili principi su luksuzna oprema koje si, hvala bogu, još mogu priuštiti. Puno dobro plaćenih svirki smo odbili jer su se kosili s porukama naših pjesama, a vjerujem da su i nas puno puta odbili jer se naše poruke kose sa svjetonazorom gazde kluba, kafane ili grada. Nikom nije o glavu da baš Hladno pivo mora svirati. Raspjevan smo mi narod, pa ima bendova koliko ti srce hoće. U komunizmu si morao paziti što ćeš pjevati da ne bi završio u zatvoru, a sada moraš paziti šta će reći rulja, da te ne razvuku po kanalizacijskim portalima. Nitko se ne želi nikom zamjeriti, nije pametno, loše za biznis, svi bi samo pjevali o ljubavi i maćuhicama. Za poludit!

Što se Vojka tiče, on ima odličan album i na njemu puno stvarnog života, pa time i politike. Naravno da je njegova je stvar o čemu želi pjevati, ali se ne bih složio da su svi političari isti jer je to način na koji vladajući održavaju status quo i sjajno im ide. Ako ljude uvjeriš da su baš svi političari govnari onda se nitko pristojan s tim neće željeti baviti, pa se nikad ništa neće ni promijeniti. Na taj način politika postaje utočište netalentiranih, podobnih, ali i opasnih nazadnjaka. Ali ima i svijetlih primjeraka. Ja sam, recimo, upoznao dosta OK ekipu iz građanske akcije Za Grad, iz Nove ljevice i Radničke fronte koji u Zagrebu stvarno pokušavaju vratiti malo razuma i morala u Gradsku skupštinu. Oni su dokaz da Hrvatska možda ipak može bolje.

Uskoro, 6. srpnja, nastupate na Tjentištu u sklopu OK festa. Kazali ste da vam je drago svirati na takvom značajnom mjestu na kojemu je izborena velika pobjeda protiv fašizma. Pa još najavili nastup na festivalu na Kozari…

Da, ove godine su se baš zaredale svirke na simboličnim lokacijama. Drago mi je zbog toga jer mislim da na taj način podsjećamo na prave heroje kojima danas otimaju ulice i trgove.

.

Objavljeno portalnovosti.com,

Odgovori