Davor MAGE: ZEMLJA PROKLETSTVA LAŽI – Niz desne padine ponora
veljača 27, 2018
Igor MIOŠIĆ: NAGRADA I SMISAO NAGRADE – Dubrovački „demokratski mrak“
veljača 27, 2018

Mato JERINIĆ: PREDLAŽEM MARINA I BRUNA

Nije humoreska, a mogla bi i biti

PREDLAŽEM MARINA I BRUNA

Govorila je meni moja pokojna baba Ane, zvana Miljkuša jer je u kuću moga djeda Mata došla iz Miljkovića kuće:“ Sinko, ono što možeš uraditi danas ne ostavljaj za sutra, a ono što si kapač učiniti ove godine ne ostavljaj za dogodine:“

Držeći se njezinih riječi, a potom i propisanih pravila odlučih za Nagradu grada Dubrovnika za sljedeću godinu predložiti posmrtno (namjerno sam upotrijebio taj strani izraz umjesto hrvatskog postuhmo) predložiti Marina i Bruna.

Govorila je moja baba Ane (laka joj teška trnovička zemlja): „Ako nešto predlažeš to mora biti razumljivo, jasno… očigledno.“  Ne treba starici zamjeriti što se u njezino vrijeme nije rabila divna hrvatska riječ trensparentno.

Slijedom tih njezinih riječi svoj prijedlog obrazlažem ovako:

  1. DUM MARIN DRŽIĆ

Povodom 510. obljetnice rođenja predlažem dum Marina Držića, svećenika koji je savjesno obnašajući uzuvišeni poziv sluge Božjeg trajno zadužio svetu nam Katoličku crkvu i naš Grad.

Bio je jedan od dvojice rektora crkve Svih Svetih,  zvane Domino i toliko samozatajan da je često umjesto crkvanjaka meo i ribao crkveni pod i čistio stakla na prozorima, pa i zvonio kad je ustrebalo.

Bio je orguljaš u dubrovačkoj katedrali, a odan Bogu koliko je bio, nikad nije pao u napast da umjesto sakralne glazbe zasvira nekakvu poskočicu, ili Bože mi oprosti, melodiju u kojoj su mogli nazrijeti erotski motivi.

Bio je i kapelan venecijanskog nadbiskupa, časno prezentirajući Crkvu u Hrvata., kako se danas kod nas Katolička crkva naziva.

Uz to dum Marin nije nikad imao ljubavnicu, nijednoj ženi nije napravio dijete, nikad nije sjeo u nosiljku, niti jahao na tovaru; uvijek je išao pješice, od Pila do Gruža i od Gruža do Pila.

Uvjeren sam da je rečeno (i zapisano) posve dovoljno da dum Marin dobije Nagradu Grada za životno djelo i tako postane šesti svećenik (samostane ne računam) koji će u posljednje četiri godine zavrijediti to priznanje, bilo Dubrovačko-neretvanske županije, bilo  grada Dubrovnika.

Mogao bih dodati i ono što je za samu Nagradu nebitno, a to je Držićevo dramsko stvaralaštvo i njegova poetika. Naime, ako se pročita knjiga Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s množnim družim lijepim stvari (Venecija 1551) lako je uočiti da nijedna njegova pjesma nije ni izdaleka ravna Rajskoj Djevi Kraljici Hrvata, po kojoj je ovogodišnji laurant Nagrade Grada pokojni padre Perica po mišljenu većine članova Komisije koja predlaže kandidate i vijećnika Gradskog vijeća zaslužio trajno i počasno mjesto među velikanima hrvatske poezije, od stoljeća sedmog do danas. Možda i najveće.

  1. BRUNO RADELJEVIĆ

U povodu 76-e godišnjice smrti, Dubrovčanina Bruna Radeljevića, grafičkog radnika, (u to vrijeme upotrebljavljala se strana riječ radnik umjesto hrvatske riječi djelatnik), komunista i antifašista predlažem za  Nagradu Grada. Naravo, posmrtno.

Bio je neumorni sindikalni vođa, radnički trubun i istaknuti borac za radnička prava.

Tijekom velikih antifašističkih demostracija, 1. rujna 1940. upriličenih na Stradunu povodom godišnjice napada Hitlerove Njemačke na Poljsku policija ga je uhitila i odvela u zloglasni zatvor u Lepoglavi.

Čekajući suđenje tu je tučen i na razne druge načine mučen, da bi ga potom Mačekova policija predala u ruke ustaša. Suđenje nije dočekao, ustaše su ga udarcima čekića u glavu zatukle u zatvorskoj ćeliji, 1942. godine.

Rečeno (i napisano) posve je dovoljno da Bruno Radeljević posmrtno ne dobije Nagradu Grada. Naime, većini članova Komisije koja, ponovit ću, odlučuje o predloženim kandidatima, kosa se na glavi diže čim čuju ili negdje pročitaju riječi: radnički tribun, komunist i antifašist, pa od njih bježe kao vrag od tamjana. No da su ono što su ustaše uradile Brunu patrizani učinili nekom ustaši situacija bi se glede Nagrade, vjerujem, itekako promijenila.

PS. Ukoliko moj prijedlog da dum Marin zaista dobije blagoslov i prođe nastavit će se praksa da nagrade za životna djela u Županiji i Gradu u posljenje vrijeme dobivaju isključivo svećenici. Stoga sam kao građanin Dubrovnika slobodan predložiti da ubuduće Dubrovačka biskupija određuje dobitnike, a da ih Skupština Dubrovačko-neretvanske županije i Gradsko vijeće samo potvrđuju.

Mato Jerinić

.

Objavljeno u Glasu grada – Glas grada  674. – 16.02.2018., http://glasgrada.hr/wp-content/uploads/2018/02/674.compressed.pdf

 

 

Odgovori