Italijani marširaju protiv fašizma, rasizma, reforme rada i vakcinacije. RADIO SLOBODNA EVROPA
veljača 25, 2018
Davor MAGE: ZEMLJA PROKLETSTVA LAŽI – Niz desne padine ponora
veljača 27, 2018

Miše GALJUF: BLAGO SIROMAŠNIMA DUHOM… Nagr(a)da Grada

Nije vraga da je ovogodišnji dugo-nakon-smrti za-životno-djelo-nagrađeni zaslužnik baš jedan i jedini koji u dugostoljetnoj povijesti slobodarskoga Dubrovnika zaslužuje takvu počast. Drugim riječima, otvorena je Pandorina kutija, pa idućih godina možemo (i trebamo!) očekivati da se takvo priznanje dodijeli i mnogim drugim zaslužni(ji)m Dubrovčanima, svim našim Boškovićima, Držićima, Gundulićima, Getaldićima, Gradićima, Sorkočevićima, Pracatima, Božidarevićima… a možda se prisjete i popa Stojka…

Nagrada za životno djelo dodjeljuje se i svečano uručuje zaslužnim pojedincima za iznimna postignuća na raznim područjima djelovanja i stvaralaštva, čime im se iskazuje zahvalnost i poštovanje za njihov vrijedan dugogodišnji doprinos društvenoj zajednici, sredini koju su svojim javnim djelovanjem unaprijedili i zadužili. Jedino tako, dodjelom za života zaslužne osobe, to priznanje ima puni smisao, tj. kad se ono osobno uruči nagrađenoj osobi.

Međutim, stjecajem različitih okolnosti, ponekad se dogodi da neke zaslužne osobe za života ne budu predložene za to priznanje, nego se nakon njihove smrti shvati da se dogodio propust, da je ta osoba zaslužila nagradu za životno djelo, pa se naknadno predloži i donese odluka o njezinoj posmrtnoj dodjeli, u pravilu prvom mogućom prigodom (unutar godine dana nakon smrti), a priznanje se svečano uručuje najbližoj svojti. Ako se to ne učini u tom roku, po nepisanom pravilu, umrle zaslužne osobe više se ne predlažu niti im se dodjeljuje takvo priznanje, bar je tako dosad bilo…

Pravila su da se krše, tako kaže popularna izreka, pa ako mogu pisana, što se ne bi (pre)kršila i nepisana pravila? Insoma, ove godine doživjesmo da se posmrtna Nagrada Grada za životno djelo, i to deboto sekreto, dodijeli osobi od čije je smrti pasalo preko 70 godišta. Htio, ne htio, čovjek se mora priupitati što (nam) se to događa. Ili preciznije, što se krije u pozadini toga po svemu nesvakidašnjega, da ne rečem morbidnoga, presedana? Jer jasno je da tu nije riječ o nagradi (toj) osobi, a time ni o njezinim zaslugama, nego o nečem drugom, riječ je o dnevnopolitičkoj poruci koja se time hoće poslati. Pa tko nam i zašto i kakvu to poruku šalje, na što je i zašto na to pristalo Gradsko vijeće (od oporbe ni glasa!), a kakvu nam je još i usputnu poruku poslalo?

Svjedočimo tome još od osamostaljenja, u našoj sekularnoj državi, Crkva u Hrvata, poput kakva olinjaloga kučka, svojski se trudi zapišat’ sve pore hrvatskoga društva, sve u suradnji s „domoljubnim“ političkim elitama. Ništa čudno, bogu božje a caru carevo, zajedničkim snagama stado se nastoji održati u pokornosti i pod vlastitom šapom, iako je brojno stanje ovaca u opadanju, ma je zato farizeja svakim danom sve više. Ušla je ona tako u javne škole gdje vjeroučitelji imaju status svete krave, ulazi u dječje vrtiće…

Insoma, Crkva u Hrvata vazda je uz svoj napaćeni hrvatski narod, barem ona tako sama sebi tepa. Međutim, istina je mrcu drukčija, jerbo povijest zorno svjedoči da ona narodu radije jaše na grbači nego da ga štiti od jarma, svjedoče o tome i Starčević i Radić (vidi Glas Grada br. 558), a o svojim „zaslugama“ za vrijeme Drugoga svjetskog rata i sama dovoljno svjedoči brojnim pisanim tragovima koje je ostavila (Glas Grada br. 502-514), samo što ih krije k’o zmija noge, ne bi li oni ostali zapreteni i zaboravljeni, a onodobne zaslužne duhovnike zato proglašava skoro-pa-svecima, zatirući istinu i u-silu-boga-pravednoga bori se za svoju bolju prošlost. A i s Vatikanom nije nešto baš načistu (tu joj  euromilijunske afere s nekretninama dođu tek k’o business-as-usual), jer je poprilično razvidno kako  vatikanska (geo)politika lagano tiješti i meči Hrvate, gdje se preko naših leđa, via Belgrade, želi doći do Moskve, zbog duhovnih interesa, naturalo… Zato zadnjih par godina k’o nusproizvod imamo ultrašovinističko divljanje i iživljavanje srpsko-srbijanske politike, ogromne većine njihove inteligencije i skoro pa vascele im (pravo)slavne nacionalne crkve. A za to vrijeme naši prelati, hm, odlučno i dakako zabrinuto, hrabro i glasno – šute… I što joj onda preostaje nego u sprezi sa sluganskom politikom mazat’ narodu oči koji sve to još i masno plaća, slava budi njojzi i Ugovorima vatikanskim…

U tom i takvom kontekstu, ni kriv ni dužan, i padre Perica poslužio je Crkvi i trgovcima u hramu tek k’o sredstvo za postizanje njihovih zemaljskih, farizejskih interesa, pitanje je bi li on i sam pristao na takvo nešto da se kojim čudom mogao o tome izjasniti… Zapravo, jasno je da ne bi, ako je bio i upola onako uspravan kakvim ga se prikazuje. Istina, ostao je u memoriji vjernika kao vrstan propovjednik i autor nekih od najpopularnijih crkvenih pjesama, a posebno kao stradalnik likvidacije na Daksi neposredno po oslobođenju Dubrovnika od fašizma, naravno, bilo je to in odium fidei… što bi samo po sebi, u sekularnoj državi i po naknadnoj pameti, 74 godine nakon smrti (i 28 godina nakon demokratskih promjena!), trebao biti dovoljan razlog za Nagradu Grada!?

Hm, istina je, međutim, da je nagrađenik bio i duhovnik Križarskoga bratstva, onoga iz čijih su se redova novačili dragovoljci za rusku frontu, koji su bili ujedno i suradnici na širenju velikog Kraljevstva Božjega ovdje na zemlji, kako je tadašnja crkovna ratna propaganda vodila borbu za očuvanje vjere i njezinih sadržaja u obitelji i društvu. Drugim riječima, danas bi se reklo da je taj tragično stradali isusovac bio odgovoran po zapovjednoj odgovornosti (što, naravno, ne opravdava njegovo ubojstvo i počinjeni zločin u kojem se našao kao jedan od stradalnika). Dodatno, križari su nakon tih vremena prestali postojati, Crkva više nije obnovila njihovo djelovanje, ciljano i brižno ih je potisnula u zaborav, uključivo i križarske žrtve pale na istočnoj fronti, što je samo po sebi dokaz (su)odgovornosti Crkve za stradalništvo Hrvata u Drugoj gveri. Kad se tome doda i njezina propaganda o partizanima pred sam kraj rata, što je nagnalo dio njezina stada da se u strahu priključi zbjegovima kvislinga te dovelo do kasnijega stradanja i onih koji su stvarno bili nevini, onda je jasno zašto se Crkva iz petnih žila trudi izbrisati te sekvence svoje sramne prošlosti i nadomjestiti ih vlastitim žrtvama (izazvanih prookupatorskim djelovanjem dijela klera). Jer, eto, njezine nevine žrtve, tobože stradale zbog mržnje prema vjeri, k tome još i umrle na glasu svetosti, zapravo smjeraju brisanju njezine povijesne krivnje i minoriziranju povijesnih grijeha avanturističkoga kvislinškog režima tzv. Nezavisne države Hrvatske. A ta NDH nit’ je bila neovisna, nit’ je bila država, a bogme ni hrvatska, jer je taj isti hrvatski narod ustao protiv nje, u sklopu NOB-e vojno je porazio njezine oružane formacije, koje su bile u službi okupatora, i kaznio ih za zločine počinjene prema narodu, na jednak način na koji su i drugi saveznici obračunali s poraženim nacistima i pridruženim im kvislinškim snagama (i nitko ih za to ne proglašava zločincima). Međutim, našoj prilično beskrupuloznoj Crkvi to ne znači ništa, ona ima svoju bogom-danu-istinu, prema kojoj su uzrok i posljedica povijesnih zbivanja zamijenili svoja mjesta… A kad se pobrkaju uzroci i posljedice onda su i konkluzije nužno iskrivljene. Slijedom toga, ako je suditi po iščašenoj logici naše svete matere Crkve, stvarna žrtva toga rata je diventala krivac, a time i zločinac, a stvarni krivac, pa i onaj krvavih ruka, božanskom milosti naših borbenih crkvenjaka kameleonski se preobrazio u nevinu žrtvu. U sprezi s poltronskom politikom kvislinzi se pretvaraju u domoljube, u „najodličnije hrvatske sinove“, njihova zločinstva su izbrisana a žrtve prekrižene, a oni koji doista jesu bili domoljubi, koji su krvarili za oslobođenje od okupatora, koji su spasili čast naroda i preveli ga na savezničku pobjedničku stranu, eto baš oni bi danas trebali ponijeti neslavni epitet povijesnih zločinaca, izdajnika roda svoga… zato što su porazili (i kaznili) stvarne izdajnike. Predraga (ne)braćo, to vam ipak ne bu išlo, sotonski je to naum, koliko god se vi krili iza božanskoga vela...

A što još reći o simbiozi Crkve u Hrvata i naše domoguzne politike? U ona davna (starogrčka) vremena, kažu da je bio tamo neki Seneka, koji je pazi-molim-te rekao da religija slovi za neuke ljude kao istina, za učene kao lažna, a za vladajuće kao korisna. Međutim, tu je osobito važno pripomenuti, slava i hvala Tebi Gospodine, bilo je to puno prije pojave kršćanstva (a moćni grčki bogovi su u međuvremenu pali u zaborav, za njima rimski…), tako da se rečeno ni u ludilu ne odnosi na naše današnje (ne)prilike (i bogove na zemlji)… A ima i ona: Blago siromašnima duhom, jer njihovo je kraljevstvo… zemaljsko. Ah ta sancta simplicitas...

E da, da ne zaboravimo i onu drugu, prethodno spomenutu usputnu poruku Gradskoga vijeća… Nije vraga da je ovogodišnji dugo-nakon-smrti za-životno-djelo-nagrađeni zaslužnik baš jedan i jedini koji u dugostoljetnoj povijesti slobodarskoga Dubrovnika zaslužuje takvu počast. Drugim riječima, otvorena je Pandorina kutija, pa idućih godina možemo (i trebamo!) očekivati da se takvo priznanje dodijeli i mnogim drugim zaslužni(ji)m Dubrovčanima, svim našim Boškovićima, Držićima, Gundulićima, Getaldićima, Gradićima, Sorkočevićima, Pracatima, Božidarevićima… a možda se prisjete i popa Stojka… Hm, trebat će Gradskom vijeću i namjensko multidisciplinarno (a ne disciplinirano) povjerenstvo da utvrdi cjelovit popis povijesnih zaslužnika za posmrtnu nagradu da se ne dogodi da se nekoga nehotice preskoči, ili, možda još i gore, da se netko ne-daj-bože ne prošverca na taj popis, pa – k’o ovega godišta – još bude i nagrađen.

Miše Galjuf

.

Objavljeno u Glasu grada – Glas Grada – 673 – petak 9.2.2018., http://glasgrada.hr/wp-content/uploads/2018/02/673.compressed.pdf

 

Odgovori